Saznala sam što je Weltschmerz iz prve ruke.

Razgovarajte s liječnikom i raspitajte se koje su alternative tabletama za bolove (za ' weltschmerz ' nema tablete, samo dobra radna akcija.

i za kraj (budući da je uvodni post toliko hektičan, neka bude i moj komentar na temu (e) isti: zubo:)... nisu ljudi postali " više egocentrični ", nego su postali samosvjesniji... što je super... super je jer se neće baš svatko udat/oženit samo zato što tako običaji nalažu... super je što se ljudi sve manje boje voljeti osobu istog spola, javno... super je što imamo izbora biti ono što nam odgovara i s čim se najbolje osjećamo... ma super je zapravo ovo vrijeme u kojem živimo... a taj famozni weltschmerz je jedan veliki bullshit iza kojeg se skrivaju mali ljudi koji nemaju puno za ponuditi ovom svijetu, pa se bacaju u borbe sa vjetrenjačama, jer u startu znaju da ne mogu pobijediti jer je tako, naravno lakše, da na kraju dana mogu reći da su se borili za bolji svijet, a zapravo su samo bježali od onog svijeta koji ih okružuje...

Ali tu me onda obično odmah zahvati i weltschmerz jer je život prekratak i nećemo stići kušati niti vršak te velike gastronomske sante leda.

No, nema ironije prema samom Wertheru, njegov je weltschmerz zapravo vrlo realan i tako blizak današnjem svijetu koji se stidi emocije.

Danas sam puno starija i shvaćam da Weltschmerz nije romantičan.

Kad sam još bila mlada i nadobudno pisala pjesme mojoj je melankoličnoj duši najbliži bio ekspresionistički period njemačke književnost. Weltschmerz (bol svijeta) bila je natuknica koja je zvučala intrigantno nadahnjujuća.

Tako sam željela osjetiti bar jednom taj Weltschmerz pa da i ja budem sposobna napisati neki stvarno dobar sonet, zapanjujuć neki poetski uradak koji će potresti narode svojom zamamnom crnom poetskom bremenitošću.

Pritom, iznimno su poticajna autorova propitivanja smrti u okviru filozofijskih shvaćanja smrti, u okviru čega apostrofira kako se od druge polovice 19. stoljeća (Weltschmerz) očitovala kriza u shvaćanju smrti te, primjerice, stranice o antropološkoj istini kršćanstva koja razotkriva kako se kršćanska istodobna mržnja prema grijehu i seksualnosti zapravo očituje kao mržnja prema smrti.

Namjera ovog covjeka (ili zene, sumnjam da je musko:)) je bila da nas nasmiije I svakome sa dve zdrave u glavi je to jasno odma na prvu (weltschmerz, haloooooo).

Nemaju sva ali mislim da si čula za weltschmerz, tada su ljudi imali takvu potrebu, a sve u sklopu modnog detalja. (Teorija Zavjere 20.10.2007., 00:25:48)

Meni su recimo pali na pamet rilkeovski ⠀ komadi brušene praboli⠀, goetheovski Weltschmerz, zatim vallejovski ⠀... ima tako nekih udaraca u životu, poput mržnje boga... ⠀, kao i tegobni uzvik ⠀ Saperlot ⠀ konduktera iz ⠀ Vlaka u snijegu⠀.

Ne znam jesam li ikad slušala nešto toliko dirljivo kao ovaj album; a ime albuma je stvarno realno: Na ovom se komadu glazbene povijesti doslovno čuje prekrasna duša tog introvertiranog, genijalnog i melankoličnog čovjeka i njegov weltschmerz.« Someday we ll all be free »po mom mišljenju svaki čovjek bi strebao slušati svaki dan, i nebi bilo rata ni problema ni mržnje ni ljutnje

Mika, ako mi ne ispunite želju, osjetiti ću weltschmerz - svjetsku bol, tj. užasnu spoznaju o ispraznosti ljudskog postojanja i nepostojanja prave iskrenosti i osjećajnosti

Jer staricu više i ne mogu prati neke velike emocije, weltschmerz i slične pizdomaterine.

Tu se kovitla doslovce sve: Ljermontovljev antologijski stih (Ono, buntovno, traži burâ, ko da j u buri pokoj sam), povijesni događaji (UBOJSTVO CARSKE OBITELJI U EKATERINBURGU), doručak (dračena od jaja u prahu i ribanoga krumpira), namještaj (moj znanac je imao golemu radnu sobu u stilu empire), glazba (Lenjingradska simfonija Šostakoviča simfonija opkoljena grada), stručna terminologija (mladalački Weltschmerz nije bol nego rana), flora i fauna (bile su tu i papige, kao leteće cvijeće, i golemi leptiri nalik na papige), puni i prazni citati, loš njemački jezik, tišina i muk.

Glavobolja izazvana miješanjem njemačkih, hrvatskih i engleskih riječi, proći će, no bojim se da za Weltschmerz tablete trenutno nema.

Izvući iz gornjih čavoglavskih fotki konkluziju o Hrvatskoj kao generalno ustaškoj ili fašističkoj zemlji (pa onda još možda i osjećati osobni weltschmerz radi toga) predstavljalo bi besmislenu etiketu, i uostalom klasičan non sequitur.

Nikako da iz distopije prijeđem u utopiju makar i otopljen u civilizacijskom trenutku ne znam. in principio (izmedju nas i među nama) erat Verbum et Verbum erat apud (za mene) Deum a za tebe apud nomen nescio tu riječ smo titrali, vibrirali kroz mnoge aspekte, pojavnosti, ali. uvijek je to bila riječ riječ riječ bez obzira na kontekst ili medij u kojem smo je tražili i sad je ta riječ propala u suhi i vreli pijesak. šutnje, šutnje kojoj ne vidim. kraja ili je to ipak.. samo mali intermeco čiju mi suhoću (paradoksalno) hrani. prelazak iz dura u mol potaknut s ne-tako malo. vina. i uslijed ne tako rijedkog weltschmerz-a barba........................... refleksije; srećom... povod elegiji i suzama bijaše tek..... zabuna, neutemeljena predpostavka i naravno........ povrijeđena sujeta.

Nije nosio sljepljenu frizuru preko oka i nije rezao bezrazložno vene i generalno ga nije patio Wertherovski Weltschmerz.

I doista me uhvatio neopisivi Weltschmerz.

I svijet je bio a šta da vam kažem; onako prost (zapravo sam ja onda mislila da je kompliciran, kao, mučio me weltschmerz i te stvari;)), ali tek mi je Hilda otvorila oči..

Sonja Savić u tom je filmu spomenula riječ Weltschmerz... rekla je bili smo sretni kad smo našli ljude koji su nesretni kao mi... to su bila druga vremena, osamdesete... bilo je važno raditi nešto dobro i iskreno... novi talas, rekoše sudionici tog filma, novi val iznutra opstruirala je droga i aids koji je išao u paketu s njom... svi redom rekli su da je to bila zavjera... da je 81. u Beograd došao takoreći besplatan heroin koji se šmrče, da je to nekome odgovaralo... da se umrtvi duh te generacije... svi su se tada navukli... ama baš cijela rock scena... uglavnom iznutra gonjeni velikom stvaralačkom snagom, ti su glazbenici (ne samo EKV), zborili istinito... to je bio imperativ, jedino važno... umrijeti naspram toga, tako su stvari postavljene... u odnosu na ta herojska vremena urbane kulture kad se stvarala umjetnost, ovo naše vrijeme provincijskih malih građanskih vrckanja dupetom mi je za izrigat se, kriza stvaralaštva, kriza čovječnosti, čega god...

.... malo si me izafanavala s ovim dnevnikom.... nadam se da je ipak sve ok? prvo sam pomislila da si bolesna (u bolnici) a onda ipak da te naprosto ufatil samo teški Weltschmerz.. (što je sigurno bolja opcija od bolnice)

Weltschmerz je materijal koji te pokriva dok gledaš slike musave djece izgubljene u potresu na Haitiju, ili kad se prisjetiš, kao po defaultu, onih drugih iz Darfura i sličnih tajanstvenih geografskih imena, koje su ovi prvi izgurali s TV dnevnika, a da im ni izbliza nije ukazana adekvatna pomoć, niti se ičim popravila njihova sudbina.

Ili Weltschmerz, to je onaj materijal, težak i crn, koji ti zakriljuje pogled kad se okrećeš da ćeš negdje ugledati tračak nade, ali ga nema jer nitko nikome više ne pomaže, samo prodaje usluge; na mjesto vjernosti dolazi koristoljublje kao prava ljudska vrijednost, dok ljudi namjerno i s uživanjem gaze pse na cesti i djeca iz zabave mačke šutiraju kao lopte, a očevi i sinovi jednako učiteljicama prijete pištoljima.

To je taj Weltschmerz, a u njemu, nažalost, nema ništa romantičnoga niti išta lijepa i kreativnoga.

Stvarnost koju Slađana Bukovac opisuje kontekstualizirana je kroz lik psihijatra Pavela - psihijatrija je najprikladnije ogledalo naše stvarnosti iz crnih kronika koja se prelama kroz pozapadnjenu želju da budemo isti kao i Europljani, da pohađamo skupo plaćene psihoanalize i brinemo zbog načina kako kemijom suzbiti bezvezni weltschmerz kršćanskog predziđa (što je samo po sebi neistina, jer predziđe kršćanstva može biti eventualno kakav grčki manastir na stijeni).

Ali dosegli smo zato trijumf mašte Govoreći o stvarnosti postižemo čudesne, gotovo nevjerojatne efekte u našem slučaju izjednačeni su označitelj i označeno: Pakao za nas nije simbol, nego satiruće iskustvo Weltschmerz je već stanje rasječenih usta Vatra za nas nije proplamsaj duha već heraklitsko počelo što je progutalo svijet

I činjenice da ta tuga daje poseban weltschmerz.