Jack Woltz, šef studija, ne da Fontaineu ulogu, ali Don Corleone kaže Johnnyju: " Dat ću mu ponudu koju neće moći odbiti. " Hagen je poslan u Kaliforniju kako bi riješio problem, ali mu Woltz ljutito odvrati kako neće dati Fontaineu ulogu, koja je savršena za njega, jer je Fontaine " uništio " starletu koju je Woltz favorizirao.

Sljedećeg jutra, Woltz se budi i u krevetu pronalazi krvavu odsječenu glavu svoga trofejnog konja.

U romanu, Jack Woltz, filmski producent kojemu je u krevet ubačena konjska glava, prikazuje se kao pedofil jer Tom Hagen ugleda mladu djevojčicu (vjerojatno jednu od Woltzovih dječjih zvijezda) kako plače dok odlazi iz Woltzove sobe.

Ova scena izbačena je iz filma, ali se može naći na DVD - u (iako se Woltz može kratko vidjeti kako ljubi u obraz djevojčicu u svojem studiju).

Druga neinteraktivna sekvenca koja se pojavljuje jest ona u kojoj se Jack Woltz budi u svom krevetu prepunom krvi.

Woltz se polako budi, i otkriva tragove krvi po krevetu.

Dakle, opisnom prizoru, kojemu je primarna funkcija dati igraču do znanja kako je Woltz sljedeći koji će završiti kao i njegov konj, ukoliko ne prihvati ponudu koja mu je ponuđena, dodane su dodatne poetizacijske funkcije - izazivanje efekta morbidnosti, tragičnosti prikazanoga.

Poznatelji filma i obožavatelji filmova iz serijala vjeruju kako postoji simbolična važnost naranči u filmovima, sugerirajući kako nakon prikazivanja naranče u filmu slijedi važna " scena smrti ". [ 11 ] U prvom filmu, Tom Hagen i Woltz pregovaraju o Johnnyjevom filmskom statusu za stolom na kojem se nalazi zdjela naranči, a Woltz ubrzo otkriva konjsku glavu u krevetu; don Vito Corleone kupuje naranče od prodavača voća kad je napadnut; Sonny prolazi pokraj jumbo-plakata koji reklamira naranče s Floride prije nego što je napadnut na naplatnim kućicama; naranče se nalaze na stolu na sastanku mafijaških šefova (i posebno ispred onih koji će biti smaknuti na vrhuncu filma); a don Vito Corleone umire dok jede naranču, dok se igra s malim unukom.

Šostaković: The Second Woltz from Jazz Suite br. 2 3. V.

Tipično za Clarka jest to da film nema nekih poznatih glumaca osim Johna Marleyja (Jack Woltz u filmu The Godfather, 1972), ali i bez poznatih faca film funkcionira bez ikakvih problema (iako se osjeća mala glumačka nesigurnost kod glumica i sporednih glumaca)