mislim da sam bila prva godina faksa, sjedila sam u sobi svoje najbolje prijateljice i vodile smo jedan od onih razgovora ' sjećaš se ono kad smo... ', koji bi bio naporan bilo kome osim nas dvije, dugačak i emocionalno iscrpljujuć, pogotovo s obzirom na činjenicu da smo prijateljice već 16 godina. ispričala sam joj koliko sam bila zaljubljena u njega (' sjećaš se onog tomislava? '...) i koliko me pogodilo kad su se poljubili i yadda yadda, cijela drama u tri čina koja se odvijala u meni... a ona se prvo uopće nije mogla sjetiti O KOME JA PRIČAM. ispalo je da, ne samo da nije ni slutila da se on meni sviđao (što je sasvim logično jer kao prvo nisam joj nikada rekla, kao drugo iz mojeg nezainteresiranog ponašanja prema njemu se moglo samo zaključiti da mi je beskrajno dosadan. naime, kad sam imala 14 godina moja taktika osvajanja frajera je bila da im nikada, al NIKADA, NI MRTVA, ne pokažem da mi se sviđaju. jer to je značilo da sam slaba i da ću umrijeti. nisam sigurna da sam previše napredovala po tom pitanju, nažalost), nego da se on njoj zapravo uopće nije sviđao i bio je naporan i to ljubljenje zapravo uopće nije bilo ljubljenje (iako ga je ona tada opisala kao takvo jer je imala 14 godina i jer se svi želimo malo dokazati kad imamo 14) nego neki nespretan poljubac koji je, iako tako kratak i ovlaš, svejedno uspio biti loš (' to može samo dečkima uspjeti, i najjednostavniju stvar na svijetu upropastiti ', dodala je)