U Ljubljani je Yoshigasaki pričao kako često ide na generalne probe u kazalište jer je MaryRose (žena) između ostalog čini mi se koreograf pa ga ponekad pita da dođe pogledati.Mogu si samo misliti što on sve vidi na tim probama i na koji način to utječe na aikido koji na kraju mi vježbamo.Meni je drago što ide u kazalište jer nam tako aikido kontinuirano ima tendenciju biti na strani umjetnosti a ne npr sporta.Osim toga sensei često govori koliko ga privlači glazba ali da nema baš puno smisla za nju.Što je opet dobro za nas jer je sve ono što bi možda uložio u glazbu usmjerio u aikido.Stvar komplicira činjenica da nam je sensei bio najbolji student na najboljem univerzitetu u Japanu i to iz područja kemije a Davide mi je rekao da je jak kao bik zbog toga što je genetski iz područja Japana gdje su ljudi takvi (?). Dakle sensei nam je jak kao bik, ljubitelj je umjetnosti, stručnjak po pitanju znanosti i nevjerojatni poliglot rođen da ide svijetom i ljude uči aikidu.Pitam se kakvi ćemo nakon svega toga mi ispasti..

U nekoj od točaka s kraja su se cure malo našalile sa nekim istarskim ritmovima a u još nekoj drugoj sa motivima iz Hip Hopa ili tako nečeg.To im je išlo toliko lako da je izgledalo kao da samo to vježbaju.Tek mi je tad sinulo zašto Yoshigasaki stalno govori koliko je važno da martial art koji radimo treba imati vrlo visok standard harmoničnosti i da nije uopće poanta da aikido bude realističan. Jednako kao što se cure izdrilane na preciznost u baletu s pol snage prebace na neki drugi manje zahtjevni ples tako i za aikidoke uvijek ima vremena spasti iz arta u tzv realnost.

Yoshigasaki je u jednom trenutku pozvao van gospođu s neobičnom frizurom jer je pola bila sijeda s neobičnom ljubičastom nijansom.

A i ta matematika linija o kojoj toliko priča Yoshigasaki prvo je nije ni bilo već se potencijalno skrivala u filozofiji življenja o kojoj je sensei govorio, onda je izašla na vidjelo u obliku mogućnosti na kojoj bi trebali raditi a sad je gotova stvar o kojoj se na seminarima priča kao da je to nešto sasvim normalno i kao da smo je svi učili u školi baš kao i tu dobro nam znanu point matematics i koja nam sada više smeta nego koristi.

Kako Yoshigasaki nije bio u našim krajevima od tzunamija i katastrofe u Japanu nekako sam u tom periodu znao često pomisliti na njega i pitao sam se što on misli o svemu tome.

Simpatico kako kaže Yoshigasaki jednostavno nije svojstven ovoj tradiciji i put za izlazak na kraj sa svim emocijama koje čovjeka mogu dohvatiti nakon jedne takve katasrofe nije pričanje sa drugima i žaljenje nego prihvaćanje sa samim sobom.Put meditacije...

Kad je prije nekoliko godina na jednom seminaru Yoshigasaki rekao da nije lako nekome pomoći i da je često jako puno ako nekoga samo slušamo nije mi baš bilo najjasnije na što misli.Pokušao sam jednostavno slušati ljude koji su mi se na nešto žalili ali nisam primjetio da im je zbog toga lakše.

Yoshigasaki se uhvatio posla i razmontirao cijeli stari sustav polaganja i uveo skroz novi.

Za one kojima je to previše Yoshigasaki je rekao da nema ništa protiv da rade aikido kakav je on podučavao prije 20 god.

U svemu tome meni je bila najbolje gledati sa kojim se žarom Yoshigasaki nečeg uhvati.

Ili kako sensei Yoshigasaki to voli reći imaginacija (svaka sličnost sa istoimenom stvari grupe Belouis Some valjda slučajna).

N a jednom od proteklih seminara je sensei (Yoshigasaki) rekao kako je meditacija u suštini osnova življenja.

Seminar sa Yoshigasaki Senseiem Zagreb 7. ožujka 2009.

K ao svake godine, seminar na Velebitu sa Yoshigasaki senseijem se, već tradicionalno, održava na Velebitu od 01. do 05.08.2009. Dolaze ljudi iz cijele Europe, pet dana aikida, filozofije, druženja i nadasve predivne i mirne prirode.

Prisustvovali smo i brojnim seminarima u drugimhrvatskim gradovima (pa i u inozemstvu Slovenija, Italija) koje su vodilipoznati aikido učitelji (Kenjiro Yoshigasaki - crni pojas 9. dan, GiuseppeRuglioni - crni pojas 7. dan) na kojima smo izmjenjivali svoja znanja i iskustva.

Normalno, Yoshigasaki i slični se ne broje.

Jednom napraviš, drugi put te stisne tako da ne možeš i onda slijedi lekcija koja uglavnom nema veze s onim što trenutno priča Yoshigasaki nego seže daleko u arhivu.

U Ljubljanu smo ovaj put išli Denis i ja sami.Opet isto, Montić pa u kurijeru, ipsilon, granica i još malo do Ljubljane.Sve me je bolilo a u plućima mi je gorjelo kao da je naložena vatra.Ruke su mi bile hladne i ukočene i sav sam se tresao.Gledao sam u zalazeće sunce i pitao se kako mora biti onima koji su nasmrt bolesni i nema više nade da će ozdraviti.Denis je vozio polako i baš nas je to ogromno zalazeće sunce nekako obojcu dirnulo.Bilo je i više nego jasno ono što je sensei Yoshigasaki rekao kad smo došli na seminar.Pričao je o tome kako na ovom svijetu postoje i druge stvari koje nisu u nikakvoj vezi sa politikom, novcem i borbom za moć.Super mi je kod njega što je toliko dobro upoznat sa zbivanjima u svijetu a istovremeno može pričati o radosti života, kako unutarnjeg tako i vanjskog.Opet smo puno radili novi 5 kyu i sensei je rekao da je 5 kyu baš takav jer je ljudima koji tek počinju vježbati tako dan uvid u to što je to čovječnost.Objasnio je i koja je svrha irimija i zašto je nužan tenshin ili ono što smo prije zvali tenkan.Puno smo radili i jo i nekako mi se čini vrijedno zapamtiti kako je rekao da jo nije oružje nego alat.Nije mi baš bilo jasno zašto radimo 19 tzuzukiwazu sve dok odjednom kao iznenađenje Aleš nije otišao položiti svoj zadnji ispit, 4 dan.Taj je ispit već od prije položio i Davide, čovjek koji je na seminar došao čak iz Bolonje.On vježba već 30 godina i dosta smo dugo pričali u pauzama između vježbi.Pitao sam ga zašto je došao čak u Ljubljanu na seminar kad Yoshigasaki ide u Italiju 7 - 8 puta na godinu.

Nakraju je seminar završio sa tehnikama sa sadašnjeg 2 kyua.Ikkyo, Nikkyo i Sankyo.Od primitivnog preko uobičajenog do posve novog načina gdje se linije mimoilaze a tehnika zaista postaje aikido tehnika a ne gruba fizika.Sensei Yoshigasaki je nadahnut duhom svetim od svih baš mene pozvao kako bi mu bio uke.Još uvijek me tresla groznica i pitam se sa sumnjom što si je mislio kad sam ga napadao.Poslije su me neki pitali kako mi je bilo raditi s njim i ne mogu reći ništa pametnije nego je jednom rekao Krešo iz Osijeka kad sam njega pitao isto.Krešo je rekao da raditi sa senseijem znači osjetiti sukus svih tih stvari o kojima mi samo pričamo.Snaga, mekoća, budnost, razumijevanje, sklad, konkretnost, opuštenost, tradicija starog Japana i tako redom.Dok sam radio s njim kao iz inata mi se izvlačila hakama pa sam bio sav rascufan ali barem mi nije pala.

Vrlo zanimljivo osvjetljenje i isto tako nezgodan osjećaj je bio kad je sensei Yoshigasaki na ovom serminaru po valjda 42579 - i put objašnjavao katate dori tenkan.

Čovik kapi bi rekli domaći, sensei Yoshigasaki bi rekao da ima aikido u svom izvornom umu, a ja mogu reći samo.. ma ustvari ne mogu ništa reći, vilica mi je ispala i sram me je.

Koliko je samo u pravu Yoshigasaki koji kaže da je Ki nešto nejasno što će postati jasno kasnije. Genijalno.

Možda je najbolje napraviti ono što je Yoshigasaki jedne godine napravio na seminaru u Zagrebu kad je zamolio da se grupiraju crveni i zeleni tatamiji.

Od drvenarije smo u subotu prošli edukativnu prvu i drugu jo katu u paru s bokkenom i sensei je rekao kako je to odličan način da se razjasni što se tu ustvari zbiva.Čini se da će i to postati dio ispitnih pitanja i to tamo negdje između 2. kyua i shodana.Sad su Yoshigasaki i on izbacili dosta onih stopova i umiranja i nekako izgleda da je sad ta kata došla kraju.

Zadnji sam trening odradio sa curom iz kluba u Pančevu.Ime joj je Jelena i vježba aikido već 15 god (položila nedavno nidan) Dan prije ju je Yoshigasaki zvao van kako bi s njom radio jo katu.

Kad se samo sjetim koliko je puta Yoshigasaki pričao kako je nama tzv Europljanima uvijek važno kako se nešto zove.

Valjda je to vezano uz definiciju vlastite filozofije, o čemu sensei Yoshigasaki voli pričati.

Potreba da sami napredujemo i vodimo druge dovela nas je i na instruktorske treninge na seminarima koje je vodio sensei Yoshigasaki.

Uvijek ista priča nisam majstor, glavni je Yoshigasaki kojeg se ne može naći ni na jednom zidu u Japanu, dva tri puta nam dolazi majstor Marijan iz Zagreba.

Nakon tog razgovora sam se pokušavao sjetiti što je ono Yoshigasaki u Ljubljani pričao kad je po ne znam koji put spominjao svoj brak.Nekako mi se činilo da je rekao kako može birati između dva načina.Ili voli svoju ženu jer ona voli njega ili ona njega voli jer on voli nju. Njemu je draži drugi način jer mu to omogućava voljeti svoju ženu više i u toj neumoljivoj matematici zbog toga prirodno ona počinje više voljeti njega.Jednostavna i većini ljudi nedostižna filozofija življenja.