Zaboraviću oči i neću posmatrati zvezde koje me na tebe neobično podsećaju...

prije 15 godina postavili su mi dijagnozu lupusa. bila sam jako bolesna, umirala sam. pluća u katastrofalnom stanju, srce pliva u vodi, ja ne mogu da dišem, da hodam, sve boli umirem... doktori nisu vjerovali da ću proživjeti ni tri godine, ustvari čudili su se kako sam uopšte živa? i da - nisam voljela sebe. nisam voljela sebe jer se nisam osjećala voljenom. i htjela sam umrjeti. odlazak daleko - na liječenje me spasio. bila sam daleko od porodice, od svih koje znam. bila sam sama sa sobom, sa svojim mislima. i rasčistila sam sve, razovarala sama sa sobom i odlučila živjeti. shvatila što nije u redu sa mnom. bila sam dijete i razboljela sam se da bi me voljeli, da bi se zabrinuli. da bi se prestali svađati i mrzjeti jer je član familije bolestan. nije upalilo. i dalje su se svađali a ja sam bila u sve gorem stanju. i da, niko mi nije vjerovao da sam bolesna sve dok nisam završila na intezivnoj njezi u gradu daleko, daleko od njih. i tada su me zvali i maltretirali svojim svađama, glupostima, dok im nije doktor zabranio da me zovu. vidio je što mi rade i kako ja to primam. onda mi je rekao da prvo volim sebe pa njih. da nikog ne mogu promjeniti, da ako nekog ne mogu promjeniti da ga prihvatim takvog, da se probam ne nervirati. naučio me autosugestiji. pomogao mi da shvatim da nisam ja kriva što sam rođena u takvoj s banoj familiji. i da ću umrjeti ako se ne osvjestim. i nisam umrla. moji su dalje isti, al sam mi ne mogu ništa, ne smiju mi ni pričat gluposti, odmah spuštam slušalicu, brinem samo svoju brigu. volim ih al su s bani do daske. i ne dam se. zdrava sam ko dren. ljekove ne pijem već 11 godina. od lupusa ni traga. i neću se više nikad razboljeti da bih pobjegla od sebe i problema, da bih pobjegla od drugih. neću bježati u bolest već negdje na odmor. i zaboraviću mobitel. namjerno. puno sreće i zdravlja ti želim anđe draga (RiBa 21.03.2008., 11:41:17)

Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam " Snježanu " i " Crvenkapicu " i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri beznadežna zida tamnice.

Zaboraviću te, čim spadne krasta koju si mi ostavio na leđima kao uspomenu na naše divlje nežnosti.