.. mrak... tisina me okruzuje... ja u tisini svoje sobe... osluskujem kapi kise koje padaju na moje prozore... ostavljaju za sobom trag.. pozelim da sam vani... da padaju na mene.. da ne budem sama.. neznam ni sama koliko sam vremena provela razmisljajuci o tome kako je zivot nekada tezak, a ljubav bolna... kako i same uspomne bole.. ono sto cuvas duboko u sebi, skriveno u dubini duse, u najskrivenijem kutku srca.. zasticeno.. ono sto te uveseljavalo, sto te cinilo sretnom.. sada je dio proslosti, razlog tuge.. razmisljam... o tvojim rijecima.. dal da vjerujem?? bojim se pitanja, bojim se odgovora.. bojim se boli.. pitam se gdje si mi, s kim si.. znam da si s njom.. nema veze.. pitam se nedostajem li ti, mislis li na mene.. na nas.. na one noci koje smo proveli skupa.. sate.. dane.. mislis li na mene, na moje gluposti, moja smijanja?? pamtim tvoje rijeci.. ono sto si mi rekao.. zelim vjerovati u to.. strah me.. najteze je sto moram sutjeti... bilo je.. ostalo je zakljucano na mjestu gdje smo postojali.. gdje sam te imala.. i gdje si ti imao mene.. najteze je sto nesmijem spominjati.. radi sebe.. sto neznaju meni bitniji ljudi.. tesko je skupiti dovoljno snage i sama prijeci preko necega sto titra u nama samima.. tesko je smijati se, a biti tuzan.. koliko je zapravo jak covjek da bi se smijao i dok mu je najteze?? znam to.. zelim izaci van.. na kisu... dok nebo place da placem i ja... ali ostajem u tisini svoje sobe.. sama.. mraku... i dok kapi kise klize nis staklo, dok nebo dijeli svoju tugu, placem i ja.. suze klize nis dubinu moje duse, kraj moga srca, zaboravljenoga.. za njih idu vjetrovi srece toliko lazni, a opet uvjerljivi... zatomljujem tugu, cuvam uspomenu, dizem glavu... i smijem se...