ja ne znam jel opet neka direktiva iz ministarstva išla po vrtićima pa su prčkali po jelovnicima, ali moja kao da se speeda i živčanih eksova tamo najede svaki dan poludit ću više s njom, nemoguća je, nemoguća cvili i plače sad više nego ikad prije bezobrazna je kao neka tinejđerica iz američke sapunice za mladež ništa neće poslušati, a da prije toga ne zacvili i ne usprotivi se. dođi za stol, idemo ručati - neeeeeeee, neću ja sad, ja hoću ići van, neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee, neću s tom vilicom, hoću drugi tanjur, ja ću jesti sir, ja ne volim to, što si to skuhala, ja bi vode iz velike čaše sa žutom slamkom, neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee, drugu žutu slamku sam htjela, tu čašu ne volim.. samo generira i izbacuje što neće i ne voli i ništa više ne može sama, ni cipele obuti, ni čarape navući, ni trenirku obući, ni čašu si uzeti, ni svoju žvaku u smeće baciti.. ništa. samo počne zapomagati i vrištati. ne da sam na rubu, nego.. uhvatila sam se već nekoliko puta da razmišljam da je klepim. ustvari, budem toliko blizu da se obuzdavam da joj ne zaljepim svih pet prstiju preko guze