I upravo su u tomu za njega ležali deficiti takozvanih obrazovnih ustanova njegova vremena: Op ć enito: gimnazija je dosad lišena svojega prvog i najbližeg objekta, na kojem po č inje pravo obrazovanje, naime materinjeg jezika; a time joj nedostaje i prirodno plodno tlo za sva daljnja obrazovna nastojanja. Zato Nietzsche može, anticipiraju ć i time Karla Krausa, gimnazijama svojeg vremena podrugljivo doviknuti: Uzmite svoj jezik ozbiljno [... ] A ne bude li on od vas zahtijevao da spram odre đ enih rije č i i jezi č nih obrata naših novinarskih navada osjetite fizi č ko ga đ enje, tad slobodno odustanite od nastojanja za obrazovanjem... U suvremenijoj verziji, bez Nietzscheove razorne polemike, ta bi se misao rije č ima Petera Bierija mogla formulirati ovako: Op ć enito je obrazovan onaj tko spram odre đ enih stvari osje ć a ga đ enje: spram lažljivosti reklame i izborne borbe, spram fraza, klišea i svih formi nepoštenja, spram eufemizama i cini č ne informacijske politike vojske, spram svih formi pravljenja važnim i sljedbeništva na kakve se nailazi i u novinama gra đ anstva koje se smatraju mjestom obrazovanja. Zato je Nietzsche u djelu Ljudsko, odviše ljudsko mogao jednostavno i ujedno izazovno napisati: Škola nema važnije zada ć e od te da u č i strogome mišljenju, opreznom su đ enju, konzekventnom zaklju č ivanju: zato ona mora odvra ć ati pažnju od svih stvari koje nisu podobne za te operacije. [... ] Ona može mirno ra č unati s tim da ć e ljudska nejasnost, navika i potreba kasnije ipak ponovno otpustiti luk odviše zaoštrena mišljenja. U tim se razmišljanjima pokazuje i poznavanje č ovjeka koje mnogim današnjim navodnim stru č njacima za obrazovanje tako bolno nedostaje: upravo zato što ć e svakodnevnica života, upravo zato što ć e zahtjevi prakse ponovno ublažiti to č nost mišljenja, koja može uspijevati samo u dokolici, u relativno bezbrižnoj igri, to se mišljenje mirne savjesti smije uvježbavati u školi i samo u školi.