Dakako da jedno drugo (nužno) ne isključuje, o čemu odlično svjedoči već opus prvog sustavno umjetnički svjesnog autora Georgesa Mélièsa, ali kroz filmsku povijest mogu se relativno jasno razlikovati težnja koja priču, odnosno šire rečeno - naraciju, stavlja u središte djela i sve ostale elemente gradi oko nje, od težnje za tehničko-stilskim atrakcijama, koje se javljaju u dva osnovna oblika: prvi i dominantni atrakcije (svakojake optičke i zvučne senzacije, uključujući tehnike snimanja i projiciranja) veže uz priču/naraciju kao okosnicu strukture, ne prezajući nerijetko ni od toga da narativna dimenzija bude tek alibi za tehničke egzibicije, dok drugi, oporbeni, atrakcije postavlja u središte (pri čemu one sad nisu motivirane željom da se njima zadivi i privuče masovna publika, nego da se, kao kreativnim postupkom par excellence, fascinira umjetnički visokoosjetljiva duhovna elita), a priču/naraciju ili potpuno odbacuje, ili je zadržava u provizornom obliku (tzv. narativna avangarda).