... ono je naime blijedo žuto - smeđe rozkaste boje, ipak daje neku svijetlu boju mjestu iako u njemu nitko nije nastupao posljednjih 60 godina, izuzev Stanka i Frane koji ponekad znaju za selo priredit svojevrstan light show, čak se jednom i zapalila obližnja štala, svom srećom, igrokaz je prošao bez žrtava, naime to kazalište je u jako dobrom stanju veli nam Dundo Toni, i dan danas sa suzama u očima se sjeća turnira u treseti, održanog davne 47 ' u baš tom, istom, nepromijenjenom kazalištu, veli nam " izgubia sam, prevaria me onaj stari lihvar s Pičića, Mate, majku mu lopovsku, vidia sam ga kako vuče karte ispod stola no tija san ga upravo osramotit, eeee jesam i ja budala bio, otad, nikad nisam više na karte zaigra s nijednim Pičićaninom ", dan ovdje nikako da prodje, kao da je vrijeme jednostavno odlučilo stati pa makar neki iskrvarili od dosade kao što bi netko užao kazati, napokon mrak, tu i tamo se vidi obris svijeće na ponekom prozoru, blijedo otočko izdanje, opet jutro, nigdje nikoga, jugo, kiša, mokri mješanac hrta i hrvatskog ovčara napokon našao utočište ispod obližnjeg rogača, bunari se pune, zvuk borova... kao da otok diše, sjednete, slušate, on stvarno diše, vjetar otvara tete Katin prozor, jadna se muči da ga zatvori, nema muške ruke da pripomogne, poslijednji put je vidila prije 15 godina, otada, ni traga ni glasa o njemu, kao da ga je zemlja progutala, opet mrak, opet dan, pa sprovod, tupi zvuk zvona sa kapelice se kroz borove i čemprese prolio cijelim otokom, lokalna limena glazba, jedan bubanj i jedna truba, sretnik je dundo Ante, inače lokalni kroničar, " eh čega se sve taj nagleda u životu ", veli sa strane tete Marica, kažu da je bio dobar čovjek, da je na obali završava školu i da je bilo sreće da bi na vakultet iša i bija učen čovik, " koji je kurac njemu tribalo zaglavit odi ", veli barba Duje inače lokalni komičar, jako duhovit čovjek, prepun viceva, anegdota, povjesničar otoka i okolnih hridi, ukratko hodajuća otočna enciklopedija, tog čovjeka možete pitati ma ama baš o svemu, on zna datum rođenja svakoga otočanina u ovom nemalom " arhipelagu ", hmmm arhipelagu, odavno je taj arhipelag zaboravio ovaj otok promislih, on tkd. zna sve ribarske ulove, sve ribarske havarije, sve ratove, vladare... ma baš sve, a kakav je tek šaljivdžija, na sve i svakoga se šali ali kaže, " nema takve šale ko što je ona na svoj račun ", priča mi o ljudima, ma svih osamdesetak je on iskritizirao, posebno je stao na Stanku i na Frani, kakva šteta, tako mladi a tako pomunjili, oni snimaju film, jebe se njima za europu, oni snimaju svoj film, i to ne bilo kakav film, niskobudžetni eee, niskobudžetni AKCIJSKI eeeeeeeeeeee, i umre od smijeha, kakva šteta kaže, odjednom zapjeva svojim dubokim pomalo hropavim glasom neku očaravajuću pjesmu koja je išla otprilike ovako, " ej živote teško ovo jebote, mani me se živote oca ti jebem ", svi okolo se nasmiješe, kao da ga slave a barba duje lagano pjevušeći odšeta u konobu, i to ne bilo kakvu konobu, mišinu konobu, mišo je naime bio siromašni splitski trgovac sa velikim planom, sa planom da otvori konobu, dugo je razmišljao, razmišljao, danima nije spavao i napokon sine Miši gdje i šta, doma se nije javio, samo je pokupio stvari i otišao i eto ga tu s njima danas, bez prebijene pare, bez ikakve slave, on je kako kažu još samo jedan otočanin u nizu, konoba mu više liči na napušteni podrum; sagnjeli šank, pokoja čaša, dvije svijeće, mali bidončić ustajale vode, špil karata bez asa bata i trinaeske dinara, par opušaka škije i jedna maramica, Mišo, inače poznat kao optimist, vječni optimist, uvijek priča, ma ljudi ništa ne brinite, bit će bolje bit će bolje " hoće, hoće, čim izdahnemo ", dobaci mu Duje, Mišo je u sebi svjestan situacije no neće taj pokazati ni kapljicu pesimizma