i najvazniji moment od svih: u subotu se moj braco ozenio. a u pravom muzicarskom stilu, svirala sam mu s kvartetom na vjencanju. od Bacha, Schuberta, Mendelssohna, Mozarta... ne znam kako sam prezivjela tu kolicinu emocija. jer vec kad su ljudi poceli ulaziti u crkvu, a mlada dosla s autom ispred crkve, ja sam pocela plakati. bila je toliko lijepa, profinjena, a i privlacna, da su suze same krenule bez pitanja. moje babe su naravno iste sekunde napravile krug oko mene, zagrlile me i pocele govoriti " majta, fokus moras se smiriti i odraditi posao kak se spada ajde, izdrzi jos malo ". i malo me to smirilo. dok sam obred nije poceo. kako su oni izmjenili zavjete, tako sam ja pocela plakati. a trebam svirati Ave Mariu od Schuberta. svaki ton odijelilo je moje smrcanje. i tako do kraja mise. cijela crkva je to vidjela. ali znate sto? bas me briga. ne sramim se svojih osjecaja. nakon mise samo su roditelji imali pravo slikanja s mladencima. a ja sam stajala sa strane i dalje plakala. i zagrlila brata. i on i ja smo samo sutjeli, pustili da suze padaju po svecanoj odjeci i grlili se. a meni je kroz glavu prolazilo samo " zaboga, on je sada odrastao covjek. on se ozenio. odrasao je. i nasao je savrsenu zenu, lijepu, njeznu, divnu osobu. kako je samo to zasluzio nakon svih uzasa " jednostavno, rijecima tu nije bilo mjesta. zagrljaj i pogled uz smijesak i suze bili su i vise nego dovoljni da si kazemo sve sto smo htjeli. kao i kad sam zagrlila tada vec gdju Majtinog Brace. tako je malo potrebno... i po prvi puta sam se vozila u povorci naravno da je prvi komentar bio kako bi to izgledalo da je cijela povorka muzicarska. sigurno bi do odredista vec skuzili tko ima koji ton na trubi i odsvirali neku simfoniju. pa sam ja vozila gradom i stalno ponavljala ritam pocetka Beethovenove 5. simfonije. jest da su me malo cudno gledali, ali to je u redu.