Flavije iznosi za esenske upraljače nad mnoštvom i imetkom: »Glasanjem se biraju upravljači zajedničkog imetka i dužnost je svaga da se primi vršenja službi.« (' Judejski rat ', II, 8, 3) I u ranoj Crkvi verujući narod je sam birao (i skidao, razvlašćivao) svoje upravljače, koje su nekad Apostoli hirotonisali, uz potpunu saglasnost lokalne crkve. (Institucionalizovana crkva je kasnije onemogućila da pomesni episkop bude rukopoložen od matičnih pomesnih starešina, već je zahtevala da to učine dva ili tri episkopa druge pomesne crkve, odnosno moć hirotonisanja dala je samo episkopu.) Svaki sveštenik je bio naznačen, upravljački određen za tačno određenu crkvenu opštinu i verničku skupinu.