Ovaj tekst objavljujem u povodu Međunarodnog dana ljudskih prava, 10. prosinca, kada se obilježava još jedna znamenita godišnjica: 30 je godina od dodjeljivanja Nobelove nagrade za književnost kolumbijskom piscu i novinaru Gabrielu García Márquezu (Aracataca, 6. ožujka 1927.), koji je zbog senilne demencije prestao pisati (nikoga, kažu prijatelji, više i ne prepoznaje) ali čiji je proročanski govor održan tada pred švedskom akademijom, kada se zahvaljivao na nagradu (p) ostao programatska smjernica kako za intelektualce, tako i za političare i sve društvene aktere Latinske Amerike koja se i dalje bori da izroni iz stanja duboke izolacije u kojoj je živjela i iz koje se je Márquez javljao, snagom kojom do tada nitko drugi nije bio demonstrirao.