Pseudonimno ime glavnog antijunaka, a možda najto č nije autsajderskog junaka ove memoarske proze Job Gotal ništa ne skriva, dapa č e otkriva simboliku patnje i snage neobi č na života usmjerena prema vje č nosti, a otvorena društvenoj vjetrometini razli č itih stupnjeva poniženja, baš onako kako na po č etku ovoga zaklju č nog dijela trilogije kaže Heineov moto: Ondje gdje veliki duh iskazuje svoje misli nalazi se Golgota.

Stoga smo mi koji radimo na ediciji spremni pažljivo saslušati svaki kriti č ki sud, razmotriti njegovu opravdanost, popraviti u nekom sljede ć em izdanju propust, ako zaklju č imo da smo doista pogriješili.

Promišljaju ć i nepregledna morska prostranstva i prirodu kojom proživljava vlastiti život, borove osamdesetogodišnjake tvrdih iglica, raspucane kore, s mnoštvom suhih šišarki, probu đ en pozivom na blagoslov sa zvonika ozareno zaklju č uje: Pa sve je to moje, majku mu

Dok Robert Ampuero daje ulomak iz svoga č ileanskog svjedo č anstva Naše gore list, a Fernando Jerez slavi Juliju Roberts, Juan Mihovilovich Hernandez donosi Delirij, Milan Osmak Herkulovu batinu, Ljubica Kolari ć Dumi ć Ku ć u na prodaju, Tea Mayhew Don Bartola i njegove žene, Jovor Novak I zimi... s prolje ć em, Branko Križnjak Sje ć anje na rat, Ivo Kajzer Roman za nagradni natje č aj, a Željka Kova č evi ć Andrijani ć zaklju č uje da To nije-to.

U pretposljednjoj knjizi Macht außer Kontrolle Schiller je zastupao opravdano mišljenje da strani dopisnici, ne samo u totalitarnim nego ponekad i u demokratskim zemljama, č esto nisu bili kadri dobiti to č ne informacije i donositi pravilne zaklju č ke o životu društva i pojedinaca, a to spoznaju posve je iznevjerio u knjizi o kojoj je rije č, naime potvrdio je tu svoju prvotnu istinu na samu sebi, ili kako bi se narodski reklo, sko č io je sam sebi u usta.

Iako bi takvi zaklju č ci u najmanju ruku bili banalna simplifikacija, svakako je istina da je nedobivanje Nobelove nagrade bilo od velika zna č enja za japanskoga romanopisca.

Iako su mnoge č injenice života i zablude našega doba potkrijepljene upravo crkvenim saznanjima i spoznajama, osobito konstitucijom Gaudium et spes, Crkva kasni u realizaciji takvih zaklju č aka.

Od suficita, prema zaklju č ku pazarnog odbora pravi se uz državnu nov č anu pomo ć zgrada u kojoj ć e ovdašnji sreski lije č nik ordinirati.

I brzo zaklju č ila:« Pa naravno, A. - u, ipak smo mi prijatelji od malih nogu

Od možda 100 knjiga koje tijekom godine pro č itam i još ve ć eg broja iz kojih pro č itam samo dijelove, ne zaklju č ujem da č itam hrpu sranja.

Zaklju č imo, ova izložba ispunjava svrhu promišljanja složenih tokova umjetni č koga formiranja i dinamike edukacijskoga sistema UMAS-a, no ujedno je relevantan i kvalitetan presjek doma ć e suvremene produkcije.

Tog na č ela koje je manifestnom snagom postalo dogmom velikosrpskoga politi č kog projekta, pa i tog znanstvenog kojim se služi i citirani akademik kako bi lošim krpežom zakrpao svoje šuplje zaklju č ke.

Naglašuju ć i posebnost nove umjetnosti sedamdesetih i jednog kontinuiteta kao alternative dominantnom modernisti č kom mainstreamu, Denegri zaklju č uje da su sedamdesete bile ne samo jedna zasebna umjetni č ka epoha s vlastitim specifi č nim produkcijama nego i cijela jedna duhovna klima u kojoj su kona č no sazreli uvjeti za novo i druga č ije prepoznavanje, č itanje i tuma č enje brojnih prethodnih umjetni č kih zbivanja.

Iz re č enoga nudi se zaklju č ak da je u samu Gogolju bilo nešto što je u kriti čâ r â izazivalo radikalno suprotne reakcije.

Zaklju č ak Prvi istraživa č ki rad nastanka grada Širokoga Brijega zasigurno je po č etak rasvjetljavanja razli č itih nepoznanica u novom razdoblju grada na Lištici.

Zna č i vaš je zaklju č ak da dok mi možda mislimo kako je razum, ili razumijevanje, ono što ima veliku kauzalnu ulogu u tome kako dolazimo do moralnih sudova, zapravo naša instinktivna poimanja potpomognuta osje ć ajima č ine najve ć i dio posla.

U Pobunjenom č ovjeku aforisti č ki zaklju č uje: A na pozornici, kao i u životu, monolog prethodi smrti.

Osvrnem li se unatrag, zacijelo bih trebala zaklju č iti kako mi je sre ć a č esto bila sklona, no ja sam, naprotiv, uvjerena kako je svaki spomena vrijedan individualni doseg ponajprije rezultat stalna rada na sebi.

Sonja Kova č i ć Taj č evi ć najdulje je, uz Savu Šumanovi ć a, boravila u Lotheovom ateljeu i bila je njegov najdosljedniji hrvatski u č enik ostvarivši, kako je zaklju č io Grgo Gamulin baš ono što nam je najviše trebalo: novu slikarsku poeti č nost, u sklopu modernog eksperimentalnog stila.

Dakako, isto vrijedi i za zaklju č ni prizor tre ć ega č ina, gdje Parsifal pretenziju na prijestolje ostvaruje, i to tako da, lije č e ć i svetim kopljem Amfortasovu ranu (samo je jedno oružje od koristi), bez pitanja prisvaja i njegovu titulu (sada ja obavljam tvoju službu).

No, ono što ovdje nedostaje (ako izostavimo nedostatak op ć enitijeg bavljenja razdobljem kojemu možemo zahvaliti prete č e techna, ro đ enje globalnoga rap pokreta, pojavu neovisnih diskografskih kompanija, afirmaciju diletantizma kao umjetni č ke heuristike te novih ekstremizama i beskompromisnosti) jest bilo kakav pravi kona č ni zaklju č ak, bilo kakav pokušaj dovo đ enja u red i evaluacije tih doga đ anja.

Niz od osamnaest studija i č lanaka koje je prošle (2009) godine objavila Anica Bili ć, ravnateljica Centra za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Vinkovcima, pokazuje autori č in znanstven pristup obra đ ivanim temama i autorima ve ć na razini oblikovanja svakog od tekstova u knjizi jer svi slijede strukturu: sažetak klju č ne rije č i uvod tekst zaklju č ak sažetak i klju č ne rije č i na engleskom jeziku.

Na usredoto č enost prema književnosti jedne hrvatske regije koja se pokušava sagledati u širem kontekstu upu ć uje ve ć intrigantna prva re č enica knjige, koja je svojevrstan odjek naslova uvodne studije Zašto su mali pisci prešu ć ivani u hrvatskoj književnoj historiografiji?: Zašto u književnim povijestima i pregledima nastalim u XX. stolje ć u nismo mogli prona ć i imena pisaca poput Josipa Karlovi ć a (1853 1905), Mladena Barbari ć a (1873 1936) ili Josipa Crepi ć a Aurela (1890 1940)? Autorica problemu pristupa iz postmoderne perspektive pokušavaju ć i nadvladati odre đ enu napetost izme đ u internacionalnoga, nacionalnoga i regionalnoga, što je evidentno i u samim terminima svjetske, nacionalne i regionalne (zavi č ajne) književnosti, a osobito nacionalnoga i regionalnoga u hrvatskoj književnoj historiografiji te ispomažu ć i se razmišljanjima Antuna Barca o veli č ini malenih i Vinka Breši ć a o novom regionalizmu u hrvatskoj književnosti dolazi do zaklju č ka o lakšem ulasku malih pisaca u književnu povijest i znanost u postmodernom stanju, na č emu temelji dalje istraživanje.

U tom tekstu nalazi se zaklju č ak karakteristi č an za cijelu Zaboravljenu književnu baštinu, u kojem se postavlja opreka izme đ u zapostavljene baštine i č esto spominjane mediteranske baš ć in e: Kaukova Judita nije zauzela istaknuto mjesto me đ u narativnim žanrovima u stihu te je brzo pala u potpuni zaborav od kojega ga pokušava djelomi č no spasiti ovaj č lanak (...) ako ni zbog č ega drugoga, onda stoga što je za hrvatsku književnost tako važna tematika doživjela još jednu aktualizaciju i žanrovsku transformaciju, pokazavši kamo je dospio model biblijskoga epa za č etoga s Maruli ć evom Juditom. Takvo sagledavanje cjelokupnog razvoja nacionalne književnosti iz njezina po narje č ju dominantna, ali ipak naizgled zapostavljena odvjetka uspostavlja zanimljivu i novu perspektivu iz koje se mogu ć nost revalorizacije zapostavljenoga pokazuje kao bitan i koristan projekt za hrvatsku književnost, č iji bi u knjizi nazna č en sljede ć i korak mogao biti obra đ ivanje regionalnog i zavi č ajnog kod poznatijih i priznatijih kriti č ara i autora kao što su Vladimir Luna č ek, Josip Kosor ili Antun Gustav Matoš.

Zato je, posve svjesna toga, u svojoj posljednjoj, testamentarnoj knjizi Ja koja imam nevinije ruke iz prošle godine nedvosmisleno, č ak i odrješito, zaklju č ila: Poezija nije naš dnevnik.

Iako njezino kasnije pjesnikovanje uistinu nikad nije dosegnulo njihovu književnopovijesnu prijelomnost, spomenuti prebrzi zaklju č ci zapravo svjedo č e o tome da golem, u prvome redu pjesni č ki opus naše najve ć e pjesnikinje zapravo nije temeljito pro č itan, a još manje iš č itan te književnokriti č ki i književnopovijesno situiran.

Kvalitativno visoka i ujedna č ena razina animiranih filmova prikazanih na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma, me đ u kojima su se stilskom i izvedbenom kakvo ć om, promišljenoš ć u i zreloš ć u izdvojili naslovi Note Marka Meštrovi ć a, iznimno poeti č na, emotivna i sugestivna pri č a o složenu odnosu oca i sina, Morana Simona Bogojevi ć a Naratha, fantasti č na storija o apokalipti č nom otu đ enju i traganju za korijenima realizirana križanjem realisti č nog postupka i efektnih stilizacija, Ona koja mjeri Veljka Popovi ć a, kriti č ki, angažiran i duhovit pogled na konzumerizam današnjega Zapada, te intrigantan i hrabar film Kratak život Daniela Šulji ć a i Johanne Freise, neke je kriti č are nagnala na zaklju č ak da svjedo č imo preporodu doma ć e animacije.

Premijerna publika nije mjerilo dopadljivosti predstave, ali kad bismo sudili po tišini za vrijeme igre i pljesku nakon igre, mogli bismo zaklju č iti da ih se predstava dojmila.

I upravo su u tomu za njega ležali deficiti takozvanih obrazovnih ustanova njegova vremena: Op ć enito: gimnazija je dosad lišena svojega prvog i najbližeg objekta, na kojem po č inje pravo obrazovanje, naime materinjeg jezika; a time joj nedostaje i prirodno plodno tlo za sva daljnja obrazovna nastojanja. Zato Nietzsche može, anticipiraju ć i time Karla Krausa, gimnazijama svojeg vremena podrugljivo doviknuti: Uzmite svoj jezik ozbiljno [... ] A ne bude li on od vas zahtijevao da spram odre đ enih rije č i i jezi č nih obrata naših novinarskih navada osjetite fizi č ko ga đ enje, tad slobodno odustanite od nastojanja za obrazovanjem... U suvremenijoj verziji, bez Nietzscheove razorne polemike, ta bi se misao rije č ima Petera Bierija mogla formulirati ovako: Op ć enito je obrazovan onaj tko spram odre đ enih stvari osje ć a ga đ enje: spram lažljivosti reklame i izborne borbe, spram fraza, klišea i svih formi nepoštenja, spram eufemizama i cini č ne informacijske politike vojske, spram svih formi pravljenja važnim i sljedbeništva na kakve se nailazi i u novinama gra đ anstva koje se smatraju mjestom obrazovanja. Zato je Nietzsche u djelu Ljudsko, odviše ljudsko mogao jednostavno i ujedno izazovno napisati: Škola nema važnije zada ć e od te da u č i strogome mišljenju, opreznom su đ enju, konzekventnom zaklju č ivanju: zato ona mora odvra ć ati pažnju od svih stvari koje nisu podobne za te operacije. [... ] Ona može mirno ra č unati s tim da ć e ljudska nejasnost, navika i potreba kasnije ipak ponovno otpustiti luk odviše zaoštrena mišljenja. U tim se razmišljanjima pokazuje i poznavanje č ovjeka koje mnogim današnjim navodnim stru č njacima za obrazovanje tako bolno nedostaje: upravo zato što ć e svakodnevnica života, upravo zato što ć e zahtjevi prakse ponovno ublažiti to č nost mišljenja, koja može uspijevati samo u dokolici, u relativno bezbrižnoj igri, to se mišljenje mirne savjesti smije uvježbavati u školi i samo u školi.

Danas se iz te spoznaje obi č ava izvu ć i suprotan zaklju č ak, naime taj da ono što nije uvijek ve ć korisno u nekom prakti č nom smislu uop ć e i ne treba u č iti.