Ociscenje mitoloskog i religijskog u smislu svodjenja na naturalisticko tumacenje, primordijalne momente sukoba coveka i prirode, tj njegovo izdvajanje iz prirode (kao u jevrejskom kultu straha od prirode = potop0, jeste i brisanje filozofske biti kao kvintesencije mita, i religije posebno.Ateizam religiju pokusava svesti na predmet koji se obozava (u sta se kasnije razvija apstraktni bog), gde su koreni i psihoanalitickog izvora religije u totemizmu.Zasto se porice spekulativni karakter jevandjelja kao najizvrsnijih biblijskih spisa? Ovde apstrahujem pitanje o preklu spisa i spoljasnjem vidu nastanka hriscanskih dogmi.Takodje, zeleo bih proizvesti, i dokazati, duhovnu vezu grcke filozofije i judejsko-hriscanske misli, pri tome izbegavajuci hegelijanski istoricizam, kroz definiciju izlaska grcke supstancijalnosti u hriscansku subjektivisticku vertikalu trojstva, kroz odnos coveka, boga i logosa.Namera je skromna i svodi se na primere analogije grckog poimanja vere i pojma dobra (kroz politeizam i filozofiju) i hriscanskog etickog zahteva za podvigom ljudskosti.A razlog i opravdanje svakako je snazan = gotovo dvomilenijumski pokusaj pomirenja platonistickog dobra i aristotelovske mere sa pokretackom snagom svetog trojstva (od Plotina, zakljucno sa Hegelom).