Već s jako malo godina sam pokazivala neku zamišljenu ozbiljnost, naravno kad imaš 3 ili 4 godine to zna zvučati jako smiješno i svi odrasli ti se smiju i po 1000 puta, iz tebi neznanih razloga, stalno ponavljaju jednu te istu priču koju si nekad izgovorio, ali problem nastaje kad imaš 13,14 godina i kad si još uvijek jednom nogom u djetinstvu u kojem su ti sve stvari izgledne, sve misije i svi ciljevi ostvarivi, svi razlozi dovoljni i svi jezici razumljivi, a jednom nogom na stazi odrastanja, na početku treštavog puberteta... i onda otkriješ vlastitu sklonost introspekciji, i vuče te snažna inercija k njoj, imaš potrebu povlačiti se u tamne zakutke sebe, u svoj svijet, pisati o najdubljim, najpovršnijim i najčudnijim osjećajim i pogledima.