2006.01.21. nego, htjela bih vam danas ispricati jednu pricu. mjesto je shanghai, podzemni putevi nadzemnog grada. i ja u metrou, kasno navecer, brojim stanice, jedino tako cu uspjeti izaci na povrsinu. pronalazim izlaz, preskacem preko zeljeznih sipki jer kartica koju sam kupila na ulazu vise ne funkcionira. ulazim u metropolis. cudno je koliko taj grad moze biti mracan uz toliko svjetla. ali ne marim, zelim doci do jednog irskog puba negdje u srcu grada, o ` mailleys ili tako nekako. idem tamo jer sam nanjusila letace. znate ono kojaleti, e to dolazi od moje zapostavljene strasti koja se zove paragliding. s tugom se prisjecam kakvu sam sudbinu namjenila svojoj staroj ptici u hrvatskoj. prije nego sam otisla predala sam je u ruke prijatelju letacu, da ju malo provoza po triblju i onda utopi za saku kuna... sramim se, no ipak, ptica treba letjeti... da se vratim u pricu.. u pubu, topla atmosfera, vatrica, drvo, upravo sam zakoracila u neku primorsku konobu. ali ovdje, okupljeni oko vatre, sjede shanghaijski forinersi. vidim im na licima da imaju veze sa vjetrom i zrakom. ozareni, razmahani, prepricavaju dobro znane mi price. prilazim i suprotno svim svojim starim nacinima, sjedam medju njih. ja sam kristina, dolazim iz hrvatske, letjela sam nekad, zeljela bih opet, a tko ste vi? i tako ide prica. u tom cudnom gradu koji ne lici ni na koji drugi, gradu u kojem se ispreplicu mnogi svjetovi, zajednice unutar zajednica sa skoro nepropusnim membranama. mnogi stranci dolaze u shanghai zaraditi novce, rade u velikim tvrtkama, zive u iznajmljenim vilama, imaju svoje sofere, ne govore kineski jer nemaju vremena, smatraju da bi kinezi trebali nauciti jezik kojim govori cijeli svijet. a kinezi uce, uce brzo. ekipica oko vatre dio je tog importiranog svijeta, planiraju letenje na baliju, jedrenje u oceanskim termikama, pricaju o cijeni, a ja mrznem pri samoj pomisli na pare. tisuce padaju po drvenom stolu, hoces s nama, to je totalno fun, nakon letenja trcanje po pjescanim plazama, sol u kosi da, da, mogla bih, samo, znate ja sam siromasni student, ne brijem na vizitke i stranu klopu. uzivam u kineskom nacinu, grijem se tjelesnom aktivnoscu i niskokaloricnom hranom, tu i tamo koji povrtni baozi, riza, jabuke, u ducanu zaobilazim policu sa uvoznim proizvodima, tako je lako zgrijesiti s jednim briem ili svicarskom cokoladicom, no ipak suzdrzavam se. jeftinije je, mislim, hm, zdravije. no, te veceri, razveselila sam svoje zelucane sokove jednim finim blagovanjem, zahvaljujuci letacu markusu, njemackom shanghajcu koji zbog svoje visoke pozicije u shanghaijskom biznissvijetu redovito probavlja fine putrice i sireve iz starog svijeta. navalila sam tako na pravi integralni kruh, ne na slatkastu spuzvicu koju kinezi nazivaju kruhom, i naravno potamanila cijeli cheddar. aahhh, fly fly shanghai cheddar... i tako su me opet navukli na jedrenje, veliko i zamamno je nebo nadamnom. jedino, kazu, pripazi na kineze u zraku, znaju biti malo ludi... o, da, cini se da vecina kineskih sofera i pilota gleda previse hongkongskih filmova u djetinjstvu, a u kombinaciji sa slatkastom spuzvicom i pilecim nokticima u medu koje grickaju danonocno, mogu zamisliti cemu to vodi... no svejedno, iz shanghaija sam kineskom zracnom flotom odletjela u yangshuo, mali intiman gradic koji se ugurao medju nevjerojatno uzdignuta brda. grad je omiljeno sastajaliste hajkera, penjaca i otkacenih faca u potrazi za zabavom. i opet stranci, ali svaki uz sebe drzi i jednu nasmijesenu kineskinju. zanimljivo mi je slusati te price, ljubavne price o hrabrim pokusajima stapanja nestopivog. jer, iskreno, ovdje nitko nikog ne kuzi. ali, opet, vrazja je ta ljudska priroda, uvijek nas privlaci taj stranac u nama. a stranac u meni postaje mi sve blizi, miliji. trenutno me uci kako se kretati, povezati dijelove, opustiti, utonuti. skok fajin fansong wush penglujian uh ha izravnaj, spusti, propusti kroz sebe, osjeti, oblikuj, ne fusaj, ne glumi, zagrizi, progutaj, feeeell itt,.. danas smo uciteljica moja dugokosa i ja otisle do rijeke. ucila me preuzimanju kontrole, a rijeka je tekla pored nas. jela sam ribu danas, prvi puta u kini. jedem kao i oni, sa stapicima, odvajam koscice al ruka mi stalno bjezi. oce zgrabit to meso, naviknuta je umastit prste, prisjecam se toga.. gradele, sol, ulje od masline, prsti, usta, more do zglobova. svjetionik na dragom mi otoku. umjesto toga, hot pot koji stalno vrije na sredini stola. hrana svuda po stolu, dvije sitne kineskinje i ja, a hrane za tridesetoro. sve se baca u to vrijuce grotlo, sa zaljenjem gledam u frisku zelenu salatu, mozda uspijem ugrabiti komadic prije nego zavrsi u vodi.. prokrijumcarila sam komadic kapulice, spasila ga i zahvalno je zapucketao u ustima. no mei me upozorava, skuzila me, nije dobro jesti sirovo... zasto? nema odgovora, nije dobro... ok, zvacem raskvasenu salatu, ceznutljivo odustajanje... zar i to moram predati? hhhhrrgh,............., huh, taiji, bez otpora, pusti. i to, judi moji, ode danas i to... sorry, danas bez slike, ne daju.... al zamislite ju, moju staru pticu krpicu, zelenu, u zraku, nad tribaljskim jezerom, zelenim, sa suncem iznad i stablima ispod, leti leti leti kojaleti doletila je i slikica, uzivaj k