ona sanja: konja bijelih mustanga sedlo optočeno zlatom. trublje ispuhuju slutnje sudnjega dana. svadbeni kitovi u valu oblaka, kovitlacu ona sanja oceane, prostranstva Poeovih šuma gdje kitovi na leđima nose uzvanike a na čelu bijel kao Albatros kit s njih dvoje i svećenik. vjetar kovitla kose kao na zamcima trobojnice a nozdrva gorostasa ispuhuje perjanice dima čula bi se glazba, pjesma onkraj to bi sirene pjevale na grebenima morskih kornjača a bijela golubica donijela bi grančicu. plava krv teče kao ocean parada izronila iz horizonta i šareni sumrak vječan poput obećanja najveći od svih dana: to san kamen na tlo pada