Srnecov višedisciplinarni opus u rasponu od rane etape njegova pripadništva skupini EXAT 51 pedesetih, uključivanjem u pokret Nove tendencije u šezdesetima do individualnog usamljeničkog djelovanja od sedamdesetih godina prošlog stoljeća dalje, nosi u sebi prepoznatljive biljege upravo te vrlo uzbudljive transformacije jedne cijele epohalne umjetničke i šire kulturalne klime u kojoj ovaj umjetnik, odgojen na utopijskom idejnom naslijeđu povijesnih Avangardi, traži, i cjelinom svoga djela umnogome i nalazi, ostvarivanja svojih brojnih zamisli u postutopijskom dobu pojave, uspona i, konačno, zamiranja poslijeratnih neoavangardi.