Uglavnom, nisam još bila dobro ni prohodala ni progledala u tom svijetu, koji mi se tada još činio tako čudesan i nestvaran, kao neka novootkrivena planeta, s nekakvim novim, čudnovatim bićima... tek koji mjesec je prošao, a moji snovi i planovi već su se poremetili... život nam je, gotovo preko noći, napisao najcrnji mogući scenarij, i zaustavio gotovo sve... zaledio nas u prostoru i vremenu... a ljubav, koja je do tada negdje čamila, neprepoznata i prekrivena dugogodišnjom paučinom, izronila je kao feniks iz pepela, i podsjetila me da sam doista voljela pisati, oduvijek... i sad mi recite da sam umišljena, ali, učiteljica je znala, još u osnovnoj školi, pitati ' ko mi piše sastave, i nije vjerovala da pišem sama... pitajte moju mamu, ako se još sjeća onih rijetkih odlazaka u školu... i sad se, samo onako, usput, pitam i preispitujem, koliko se, i kao roditelji, i kao društvo, trudimo prepoznati i skinuti paučinu s mnogih talenata naše djece, a koliko ih puštamo da zamru i istrunu u mračnim dubinama dječjih duša, ukoliko oni sami ne smognu snage, izboriti se za njih... da li zbog predrasuda, površnosti, nebrige, zanemarivanja, inzistiranja na našim mjerilima kao neprikosnovenima, sasvim svejedno...