Jure ljudi čaršijom obuzeti, eto, nečim neobičnim, zaneseni vlastitim trkom, potajno uživajući što se nešto iznenada desilo; jure ljudi i drago im što ipak jednom jure (otkako je avion pao i slomio se u Bakovićima nije se imalo radi čega ovako trčati) poneko zaželi da ta jurnjava, to bijesno udaranje u sljepoočnicama i tutanj unaokolo potraju što duže, u beskonačnost, bojeći se nesvjesno onog tihog razočarenja kada, poslije svega, staneš zadihan i otpuhuješ, a oko tebe opet sve kao i prije i ništa se u stvari promije nilo nije, pa ti dođe da opet onako uludo poletiš, a znaš da nećeš, i samo još šutiš i sjediš i sve ti je svejedno tresu se ćefenci, žene prelijeću iz kuće u kuću zaogrnute boščama ili jemenijama, još s vre mena na vrijeme odjekne ono prodorno " Jangija-a " i tako poplava teče čaršijom.