Ne znam koliko sam vremena proveo zgrčen u svojoj lažnoj si gurnosti, ali mi je pred oči stalno izlazila Lavova slika: kako nonšalantno naručuje kile i kile janjetine, bokale rakije i lavore salate u bašti Tilave, mada ni dinara nije imao u džepu, kako zapa njenom konobaru s računom u rukama, baš kao da su u nekom talu, namiguje: " U dure je ", kako se krmeljav budi u mom stanu i poseže za flašom votke i pritom pjevuši neku izmišljenu " pjesmicu ": " Pijmo djeco alkohol, alkohol, samo djeco alkohol... ", njegovih nespretnih (ali često uspješnih) udvaranja curama u bifeu Filozofskog fakulteta; pogrbljenog hoda, specifičnog pokreta, kojim je, ruku zabijenih u džepove, podizao pantalone... njegovog stiska ruke: " Čuvaj se, Nosonja. "