Ali mi nije padalo na pamet da zapisujem svoje recepte.

Znam da sve to što zapisujem izgleda blesavo i ludo, ali ne mogu si pomoći to je jače od mene, shvatila sam da ponovno iskreno mogu voljeti iako mi ljubav nikada neće biti uzvračena.

Pri telefoniranju zapisujem najvažnije stvari koje moram upamtiti.

Dok zapisujem nešto, pitam se inspirira li me kuhanje na poeziju, ili je obrnuto.

Dana 8.7.2004. napisao sam sebi: U slučaju da otvorim svoju sasvim privatnu internetsku stranicu s kratkim mislima o filmovima, kakve zapisujem u bilježnice, kao uvod, razlog ili tumačenje javnog objavljivanja mogu poslužiti riječi Petera Bichsela:

Naravno, kad imam neku jaču inspiraciju, zapisujem pjesme i u restoranu - na salvetama, WC papiru...

Sada sidim tu i zapisujem svoje doživljaje, a iz daljine dopire škripuca, tandrkava buka onih dvaju koza.

A onda imam faze kada sve manijakalno zapisujem.

A velika želja mi je bila znati snove za duže vrijeme tako da ih mogu ispričati roditeljima, bratu, prijateljima... poradi toga sam odlučio da odmah po buđenju ščepam svoj mobitel i u njega zapisujem snove.

Uz vrući čaj jutrom čekam da energija prostruji kroz prste i zapisujem misli koje kao da su u nekoj čekaonici i čekaju svoj red da budu zapisane.

Ova stranica opisuje koje podatke zapisujem, gdje i kako ih koristim.

Brnjicu, suca istražnoga alias istražitelja (na ovom mjestu stavljam fusnotu« 1 », a u dnu stranice pod brojem« 1 »zapisujem da me on kakav jest, podsjeća na Njegoševo poimanje riječi« istraga »).

Kvota je simbolična, 1,20, ali utakmicu zapisujem na papirić.

- Pošto nemam pojma kol ' ko sam imala lani ili preklani ili ranije jer nigdje ne zapisujem svoj parni status, (dramski srkaj iz vinske čaše uz samodopadni S stav) teško je uporediti jesam li uznapredovala ili uznazadovala... samo znam da, oslanjajući se na nepouzdano paušalno sjećanje, prije sam više investirala u razne pizdarije poput odjeće, nekakovih, nekakovih sporednih stvari... a sad više u hranu... a možda više jedemo... ipak nameće se opšti dojam da je nekako manje para u opticaju uopće... (zamišljeno podbočim)

Ne uvjetujem izlaske na ispit dolascima na predavanja, ne zapisujem studente, ali primijetim studente koji su redoviti na nastavi.

Dok lagano obilazimo veliki četverosobni stan, i dok slušam i zapisujem njihove želje i prijedloge, nekoliko puta hvatam Koraljkin pogled na sebi.

podsjetilo me sve to skupa na moju skoro pa opsesivnu potrebu da zapisujem stvari koje se dogadjaju i koje su mi bitne - jer ne vjerujem toliko u sebe da bih vjerovala uspomenama u glavi i da se nesto dogodilo tako kao sto je zapamceno i ako sam jako lose mogu se cak uvjeriti da sam ja krivo shvatila ili osjetila ili zapamtila.. ili bilo sto.. ali ako je zapisano, bez obzira na to sto ne postoji dobar nacin za rijecima opisati dosta toga (papir, post ili hrpa skoro pa besmislenih recenica bez glave i repa u nekom formatu - i mobitel zna sasvim dobro posluziti), stvari su drugacije. rekla bih stvarnije makar je to krivo i vjerojatno nefer prema drugima, jer, pa naravno da su stvarne, mislim, sto bi drugo bile ako su se dogodile.. ali tako _ostaju_ stvarne za mene i teze je onom negativnom dijelu u meni ubaciti sumnju o tome sto je bilo i da sam zapravo krivo shvatila stvari i prilagodila ih onome sto zelim da jesu.. i znam se prisiliti, onda kad postane lose, da ponavljam recenice i rekonstruiram stvari u glavi i natjeram se sjetiti svega - mjesta, vremena, dodira, boje, okusa, mirisa, osjecaja, svjetla, misli, pjesme koja je svirala.. ne znam zasto je potrebno rijeci, misli, dogadjaje pretvoriti u nesto kao sto je linija na papiru ili ekranu, nesto sto mogu vidjeti, potvrdu da je stvarno bilo, da se dogodilo - ali je potrebno. ocajnicki. koliko god besmisleno u tom formatu izgledalo. ili smijesno. ili glupo. i uvijek nedovoljno dobro, jer nisam toliko dobra s rijecima. mozda cak nitko nije. ali mi treba da su tu, kakve god bile. crno na bijelom (ili ovisno o settingu) da je _nekako_, kao suprotnost tome kako sam navikla da stvari idu, onda sve bilo (ne) stvarno stvarno

ipak se ovo pretvorilo u (mozda je oduvek i bilo) online dnevnik. mesto gde zapisujem shta mi se deshava, chisto da bih posle mogao da se podsetim.. eto ako nishta drugo zadnjih godinu dana se i nije neshto deshavalo, i dalje na istom budjavom poslu, za iste (ili manje) budjave pare.. smor

11.06.2009. Subota, 15.41 sati Evo ovo zapisujem u parku sjedeći na šentadi, s compom u Pećnik-ovoj ruci.

Evo, recimo, upravo se nalazim u zatonu Racetinovac na Čiovu gdje zapisujem ove retke i odakle ću ih uskoro poslati da ih mogu pročitati i prijatelji s druge strane Oceana.

Prošli tjedan primam poziv identičan Lucijinom i zapisujem je u termin sa Lucijom.

Nikad si ne zapisujem na papir što ću reći na koncertu, pretvorim to u malu stand-up komediju, ispričam kak sam, kaj ima novoga, kak sam putovala.

Ja koji samo zapisujem i koji sam oko takve zbrke uvijek mogao više od njih sam logično kontraproduktivan - što ih više dignem to jače padaju.

" Ima tamo jedna fotelja u backstageu na koju Fox legne i onda ja uzmem papir i olovku i zapisujem sve što kaže.

Mislim da je Devide to preveo: Sjedim u dokolici i zapisujem sve što mi pada na pamet...

Vidite kak PREGLEDAVAM, PROVJERAVAM i USMJERAVAM - izusti pile naše u sekundi opis managerski a ja ga ovdje zapisujem u strahu da ne zaboravim.

Ovaj, recite mi, a čime se djed bavio? pitam i zapisujem u notes koji nisam dobio od Večernjeg lista, a baš bi bilo lijepo.

Moj drugi put da si zapisujem nesto u blog.

Nisam nikome rekla da imam blog, malo bi mi bio bed, vjerojatno bi me ljudi blijedo gledali da im kazem da ja tamo nesto zapisujem u slobodno vrijeme po netu.

Gledam, doživljavam, zapisujem ima tu puno urnebesnih situacija, bez obzira na poteškoće s kojima se sa svih strana granica ljudi susreću.