I moje srce kaže: " Tajana, znaš da ne mogu drukčije, teško mi je snaći se u nepoznatom.Ja sam mala beba koja tek počinje puzati, koja se želi igrati s njegovim srcem... Mogu li majčice, molim te? Mogu li samo malo otpuzati do njegovih vrata da mu kažem da sam tu i da sam duboko povrijeđena njegovim očima... "... Onda moja pamet kaže: " Ne srce maleno moje, nema igranja danas.On je zaključao vrata i napisao poruku da ga nema.Napisalo je njegovo srce - " MOŽDA SE VRATIM ".. I opet se zaiskrila nada i nastupila volja... Želja da će biti moj... I bio je... Samo u predivnom snu... A ja sam potonula zajedno sa sidrom razočaranja, tuge, boli, nesreće, neuspjeha, suza-u duboko moru neostvarenih želja... Krivih nada... Uzaludnih sjećanja.. Sjećanja varalica.. U more pogrešaka.A moje srce me molilo: " Probaj još jednom majčice, možda može biti tvoj.. Budi dobra prema svima-Bog će ti vratiti u obliku njega. " A ja mu kažem: " Slušaj zlato, hajde da probamo još jednom.Godine su duge... Shvatit će on.. Stignemo.. Obećajem da budemo... Ma stignemo.. Godine su duge.. " I tako probamo još jednom.Nada me zapljusnula kao val o stijenu... Zapljusnula kao val i RAZBILA se kao val o stijenu... Razbila se i ja sam ponovno imala samo svježu potvrdu da sam vječni gubitnik i patnik...