može mala pomoć? kako zaboga staviti sliku ili video clip ili tako nešto. moram priznati da sve ovo jako frustrira, toliko ideja za blog imam, a ne znam ama bas nista o tim tehničkim stvarima i nije da ne mogu naučiti, nego mi nema tko pokazati, jer su ovi moji još gori od mene:) i tako se na kraju cijeli blog svodi na gto da copy pastam ono što sam prethodno napisala u wordu, a ipak bih htjela nešto više od toga... jedino mde internet spašava od totalnog popizdikusa. samo da vas kratko uputim; 1. imam sjebanu disfunkcionalnu obitelj (odnos s njima i moje rane traume najbolje su opisane u jednom od mojih prvih postova, mislim da se zove ispovijed, ali sumnjam da će itko toliko kopati po arhivi) 2. studiram kulturu i turizam u zd, a htjela sam na novinarstvo, ali zbog financija nisam mogla upisati to, jer je u zagrebu... pa sam se odlučila za ovo, što me s druge strane nikako ne zanima. jedini razlog zašto ovo studiram je to što nisam htjela dići ruke bez da pokušam, nisam htjela ostati maturantica gimnazije, još jedna otužna prilika iz hodnika zavoda za zapošljavanje, nezadovoljna blagajnica kapitalističke mega firme... kontalam sam ok, živim na moru, turizam je budućnost, lako ću u tome naći posao... da, možda turizam i je budućnost, ali definitivno ne moja... ne volim turiste, preaktivistički sam nastrojena, ne volim ništa što je masovno, uniformirano, mašinerizirano. ja sam ona " nahranimo gladne, dohvatimo dugu, bacimo oružje i zaplešimo ", a ne " dajmo debelim švabama posedarskog pršuta i paškoga sira, izgradimo apartmane, pa im ih iznajmimo, napravimo mlade hrvate i onda i njih zaposlimo u turizmu, pa neka tuširaju cijeli život stidne dlake euro rasipnika iz svojih kada i kupaonica s jeftinom keramikom... 3. u bijegu i potrazi za mirom i zdravim razumom, otišla sam u zagreb, bez ičega, s posuđenom lovom. našla posao i stan i snašla se, sve to u prvih 10 dana, a poznavala sam svega 2 - 3 čovjeka u cijelom gradu. 4. i tako sam živjela tamo 4 mjeseca, upoznala njega... napokon netko tko me poštuje i tko me nije pokušao povaliti prvu večer. ni drugu ni treću, ali nećemo o tome:) s njim je sve jednostavno ispravno. podsjetio me to tko sam. da ne smijem odustati od svojih snova. mislila sam da ljudi poput njega ne postoje. sad vidim da su takvi ljudi cijelo vrijeme zapravo tu, samo što sam se ja družila sa krivim ljudima... napokon dečko s kojim mogu pričati o bilo čemu, a ne samo o distorzijama, marshallima i ibanezima i zildjankama... ah netko s kim mogu djeliti pjesme. netko tko mi je pokazao da sam ja zapravo dovoljno jaka, čak toliko da ni nemoram u njemu tražiti zaklon i sigurnost, kao što sam to činila dosad sa drugima. i svaki put bila sjebana. naučio me u ovo malo vremena da moram biti jaka za sebe, ali mi je također rekao kako je tu uz mene. ovo je moja prva veza koja nije iz potrebe. koja nije bijeg. ona jednostavno je. 5. ali jebiga. istekao mi je ugovor o radu, i ja ostala bez posla. stari dobio neku lovu, veliku lovu. nitko ni danas ne zna koliko, ali pretpostavljam da nije baš puno ostalo. i stari otvorio teretanu koja funkcionira na principu udruge, kvartovski đir, ma opet neka njegova fiks ideja, ali dobro, bolje da se igra dijete osobnog trenera nego s bocom loze... i evo... rješenje. meni su ispiti u 4 mjesecu (vanredno sam, pa si mogu priuštiti da sam u zg do 4 mj,), čeka me posao, mogu biti kod staraca i ne trošiti na stan i režije i tako se ja dala nagovoriti doći u zd opet. namjeravam se vratiti doma (u zg) krajem 9. mj, kad sredim faks, samo što me puno toga mući... iz dana u dan, sve se više pitam želim li ja sljedeće tri godine potratiti na faks koji me ni ne zanima, a vezuje uz grad u kojem me ne ćeka ništa... kad sam se vratila, imala sam što i vidjeti. pola ekipe navučeno na drogu, jedna frendica upala u bulimiju, druga anoreksiju, treću dečko mlati svaki dan... veze na daljinu ne funkcioniraju baš najbolje, za sad je sve manje više o. k. ali... jednostavno se bojim. da, tu sam s misijom, dati ispite, uštedjeti novac ostavljajući zarađeno sa strane kako bi imala za prvo vrijeme dok se ne snađem kad se vratim gore... na trenutke me uhvati panika. imam neopisivu potrebu imati bar jednu stabilnu stvar u životu. imati mjesto koje će mi biti domom. a ova soba mi se ne čini nimalo mojom, a ni ovaj grad. u zadru nemam mogućnosti za ispuniti neke svoje snove i interese, ali da bih bila u zg, moram raditi da bih preživjela, pa opet nemam vremena za stvari koje volim. tako bih htjela biti samo studentica, bez da razbijam glavu sa komunalnim naknadama, cijenom wc papira... ah, skupilo se idem spavati jutro je pametnije od večeri.pusa