Bijeli kamen ' Još malo.. ' Manijakalno zurih u prizor staklenog dvorca, izrezbarenog nekim, meni nepoznatim, ornamentima s mnoštvom lukova, arkada i kula stršeićih čipkasto u vis... i zaraslog u.... bršljan... prizor iz bajke... ' Kakva ironija.. '... cijelo zdanje kao da je odisalo prizvukom dobrodošlice, ali one varljive, na prvi pogled nevine i čiste... spretno nađosmo prolaz i opkolismo ga.. u trenu se nađosmo na stepenicama, s obaju strana uokvirenim spiralnom ogradom bršljana čiji je svaki, pojedini listić blještao jarkom svjetlošću odraza od stakla, svaka žilica je bubrila pod, do sada neviđenim, naletima biljnih sokova... mogla sam čuti zvuk toka mom oku nedostupnog prizora... ' Šteta ', pomislih... Na prvoj stepenici stajala je školjka s gornjim bijelim i donjim crnim poklopcem, otvorena... u njoj bijeli kamenčić, okrugao, savršen... i prije nego promislih zaustiti pitanje svojoj suputnici, ona se primakne bliže i rekne da uzmem kamen... instinktivno pružim ruku kada me njezin trzaj i meki, baršunasti hvat oko zgloba ruke spriječe pri spomenutoj namjeri... ' Ne, ne, ne... nije to baš tako lako.. '.. ' Pa nisi li rekla da...? '... ' jesam, rekla sam i čekala da vidim kako češ to odigrati, mislila sam da ćeš biti opreznija... odmakni se i gledaj '... okrenuh se na prstima i udaljih par koraka... Miriam je stajala onako jako sićušna pred ovim monumentalnim uratkom... krila su joj lepršala kao sa svih strana nošena nekakvim povjetarcima i obavijena u zelenkastu izmaglicu, a kosa se viorila i svaka kovrča imala je mnoštvo dugih i kratkih niti koje su plesale u različitim ritmovima... najedanput ona podigne ruke i riječi se prospu u smjeru pogleda uperenog u školjku... ona se zavrti i pretvori u dvostruko prijestolje... na jednom je sjedala bijela, na drugom crna kraljica... obje u dugim plaštevima što su se u slojevima naslagali do poda... bijela je izgledala na prvi pogled slična mojoj vili, ali bezizražjna i prazna pogleda dok je crna nalikovala sablasnoj sjenovitoj pojavi koju sam probola mačem, samo malo materijaliziranija... s oštro crno uokvirenim kapcima očiju i crvenim, otrovnim ustima s iskešenim tamnim zubima u nekakvi posprdni izraz... iz svakog rukava izlazile su joj crne guje, a plašt su grizli veliki bijeli crvi.. zurile su obje stakleno u mene, ne mičući se... ' Tvoj red ', Miriam se veselo okrenula i uputila mi ohrabrujući pogled... stajah ukipljena pred prizorom bića koja ničim nisu odavala da su živa, mi treptajem, ni glasom... ' Moram birati... baš me to veseli... da vidimo... '... zamislih se i stadoh pročavati one dvije što su se prezentirale nasuprot mene... sjetih se jednog tamnog muškarca koji je bio čest gost mojih snova... sjetih se kukuljice na njegovoj glavi s virećim licem s ožiljcima iz nje... sjetih se i poruke ispisane krvlju na bijelom papiru... da, ali i onoga anđela koji bi se svaku put kada bi se približila crnoj prilici pojavio i otrgnuo me prije nego sam uspjela skinuti kukuljicu.. a zatim bi nestajala sve dublje i dublje u ponoru u kojemu bi se ugušila od grcanja u vlastitim suzama... uvijek me zbunjivao taj san.. a uvijek me ispunjavao takvim užasima da sam imala dojam kako se sve stvarno dogodilo, samo u nekom drugom svijetu, nekom drugom životu, prilici... pomno razmotrih sličnost sadašnje situacije - ' Crno ili bijelo, trećega nema... '... instinktivno se uputih prema crnome... crno je uvijek bilo tu, uz mene, možda mi je bilo i poznatije, prisnije... zagledah se u tamne oči s vertikalnim prorezima po sredini, oči one crne kraljice... kao da se zagledah u kugle koje su vrtjele meni neke poznate prizore... iz nih samo što nije gorjela vatra... Miriam je cijelo vrijeme šutjela... ali nekako sam je osjećala kraj sebe, iako se bila udaljila malo više... i odlučila ne odigrati veliku ulogu u mom izboru... nisam točno znala što trebam napraviti, ali odlučno dodirnuh crni plašt, naslonih se na tvrdu pojavu ispod, nimalo živu... sjedoh joj u krilo... ona ostane neko vrijeme zuriti pred sebe, a zatim se okrene i rekne da mi čestita na hrabrosti... i pruži svoju ruku u kojoj je bliještio bijeli okrugli kamenčić... ja ga zahvalno uzmem i okrenem se ogledavajući se oko sebe, u to se otvorio prolaz stepenica... a moja me prijateljica zovne s nekog drugog kraja... pogledam visoko poviše i ugledah kako mi majušna silueta maše... uđoh u dvorac...