bok, evo moje osobno iskustvo dva braka. prvi brak zivjeli smo kod njegovig i ja sam inzistirala da kad se ozenimo odemo na stan zajedno sami. otisili smo na stan 4 mj nakon sto smo se vjenacali, on je postao totalno druga osoba. ja to nisam primjecivala kada smo bili kod njegovih jer sve njegove nedostake u nekim stvarima je nadopunjavala njegova mama. rastali smo se 1,5 godinu. drugi brak.. zivjeli smo kod njegoevoh 5 godina, pojeli su nam sve zivce, imali smo poseban kat, spojeni jedino ulazom. u kratkom roku mi smo bili ti koji smo pokrivali rezije za citavo kucanstvo (otisli debelo u financijska govna), svaki ispad njegove mame i bake je zavrsio na meni jer sam ja ranije dolazila doma. od gluposti kao sto je dogovor da uzmemo psa cuvara (dvoriste 250 m2) koji je prosao ok, dok pas nije naraso i baka je pizdila da njen peknezer zivi u strahu, da nas pas unistava sve zivo cak smo dobili nalog da pas smije bit vani samo kad smo doma: o pas je totalni bleso i dobrica i nikad nije zarezao na nju ili psa. nu da, osim toga svaka potreba njegove mame je bila ispad na mene " zakaj njega nema doma, zakaj on mora ostat na poslu.. bla sra.. njoj treba hitno postavit bla sra.. " do situcije da sam ja ispala lijena krava jer sam visila na kompu stalno (radeci fus svaki dan 4 - 6 sati da bi imali za zivot) i onad sam pukla i rekla ok, stanje grozno idemo kod mojih ako oces idi sa mnom ako ne ok. sad smo kod mojih, nije bajno ali je bolje, no ja ne vidim ovo rijesenje kao trajno. ovjde imamo poseban ulaz pa je nesto lakse.