Mislila san da mi se to samo pričinilo, a on opet-Hej, a di smo? Di smo odperjali? I pruži mi peraju svoju livu.Ko malo dite me maka od te grane, primaka se mojoj tikvi i prošapja-Slušaj, šta ti triba, reci, tu san.Nisan ništa tribala reć.Zna je, sve je zna i zagrlija me ono strahovito, ono burovito silno da me nikad više ne ispusti.Danima se nismo odvajali.Ličija mi dušu, piva, zasmijava, voda vamo-tamo i polako saznava moju muku, a da nisan ni znala kako mu je to pošlo za umom.More je bilo tirkizno plavo.Jurili smo Čas kroz pjenu, čas kroz prozirno plavetnilo ispod površine.Bija je to užitak na kojeg san se bila navikla tih nekoliko miseci.Navikla san se bila toliko da nisan mogla zamislit kako će izgledat kad užitka nestane.Ako ga nestane.Nadala san se svim srcem da tako neće biti.Trenutci tišine u kojima se čuo samo lagani huk valova iznad nas, neponovljivi su.Površina mora bolno plava samo se ponegdi bilila od janjaca nastalih sudaranjem valova.To me plavetnilo svaki puta uvlačilo u sebe, začaralo i natjeravalo da zaboravin sve drugo.To isto plavetnilo donosilo je slutnju gubitka i tuge, a da nismo postali jedno