dobro kazu, sto ne dozivis na vlastitoj koži ne mozes znati kako je to.. mislim da me ti mozes razumjeti, jer i ti si nekome druga.. uzasan je taj osjecaj, zar ne? uzasno je znati da kada ti zaspis u svom krevetu, a onaj kojeg volis znas da spava s nekom drugom zenom.. ja u tim trenutcima kada to zamisljam, najvise bi voljela da na silu mogu iscupati svoje srce, da ga nevolim, dodem u napast da mu pisem da me nikada ne zove, kao da ga u sekundi zamrzim.. onda savladam sama sebe, ostavim mobitel natrag ispod jastuka i pokusavam misliti na nesto drugo dok ne zaspim.. i tako, noc, za noc. i te noci, nisam imala u planu mu to predloziti, nisam nikada ni mislila da cu to napraviti. to je bio pocetak prekidanja. rekla sam mu da dode po mene i da idemo. da sutra krene, nije bitno kamo cemo, ako se volimo krenut cemo ispocetka i snaci cemo se.znam da je to bilo pomalo djetinjasto, ali ja to nisam bas mislila ozbiljno, to je bio kao mali test za njega. ostavila sam ga da do sutra razmislja i da se javi. i onda kada je napisao tu ogromnu poruku na fejs, kako mu je sin jedini razlog zbog kojeg to ne moze napraviti, kako mu je sve na svijetu, bla bla, i kako ga nije briga za zenu, shvatio je kao da samo voli mene i da me vrati u proslost opisao je sve nase lijepe trenutke u detalj i moleci me da ostavimo sve onako kako je, da ga takvim prihvatim. tada sam citajuci to, zaplakala, ponovo sam tada shvatila da on ne vrijedi, napisala sam mu nesto u tom smislu, kako mu je izvlacenje na sina tako jadan izgovor, rekla sam ako mu nije stalo do zene, nek se rastavi, jer nisam ni pomislila ga odvajati od djeteta, needaj boze. rekla sam mu, ostavi nju, i mi cemo onda moci nastaviti, a njegov ce to sin kad tad prihvatiti. i tada na to, nasao je novi izgovor. ja znam da to nije ljubav, i pomalo me sram pricati ovako o svojoj naivnosti, ali svi su naivni kada vole. no tog trenutka sam odlucila raditi i protiv srca, ostavila sam ga. eto proslo je vec dosta dana od prekida, bas me neki dan pitao jesam ga pomalo zaboravila jer mu ne pisem, samo se cujemo kad me on nazove i to od 5 poziva na jedan koji se javim, rekla sam mu da jesam, nekako polako ali uspijevam. promijenio je boju glasa, bila sam presretna, jer zelim da malo pati. nekako imam tu zelju da pati zamnom.. nakon par sati pisao mi je, kako shvaca da me izgubio zauvijek i da ga jako to boli, i da ce biti sretan onaj koji bude samnom zauvijek, bla bla, tipicno. ali nakon svakog tog njegovog poziva, svoje srce uzdrmam i shvatim kako mi on nedostaje, nakon svake poruke pozelim ga uz sebe. i onda ja pocinim gresku.. priznam mu to. i sta on napravi, nista kaze kako ce odgovoriti, ali za to mu treba vremena za pisanje i da bude u miru. i ja sada, od tog neodgovora, stalno provjeravam jel odgovorio, nista, nema vec 2. dan nista. i onda sam mu napisala da je doista glupo ovo sve, pomalo djecje, i da to nije ono sto smo mi bili, i da se iz dana u dan navikavam na ovu situaciju, i poslije kada me ponovo bude pitao jesam li ga zaboravila i kada kazem jesam, nek se ne cudi zasto, jer ga nije bilo dovoljno nikada tu za mene, i ono sto nemas i ne vidis, lako se izbaci iz srca... i od tada, izbrisala sam mu brojeve, ne javljam se.. niti on, a znam da hoce, kad tad.. i pripremam srce na novu dozu osjecaja.. a umom se zelim uvjeriti da je izbacen. ehh, jos samo to vrijeme, eee da brzo dode to vrijeme, da ga doista nema.. (s potajnom zeljom da ga nema u meni, a ima mene u njemu) pa neka pati, zasluzio je