Vuku se ljudi ulicama okovani lancima, promiču žbice na točkovima, odjekuju kopita i ima nečeg gušterskog u licima, lutkastog, sivog, pijanog, i sve je umorno i mamurno i neispavano, a u tome kretanju netko je podignuo svoj štap sa srebrom okovanim drškom kao pukovnijski tambur i tako se kreće, kao da stupa pred limenom glazbom i kao da znade kamo je pošao: kako bi to bilo moguće, da se naslika takav jedan glupi prolaznik, koji hoda ispred gomila, a ima polucilindar, a naročito je važno pri tome to, da izgleda kao pukovnijski tambur i da mu je jasno, kamo se to kreću i on i ulica, i zajedno s njime svemirski uređaj, koji kuca tako pravilno kao sat između niklenih pločica u džepu, i kazala odmiču pravilno i sve teče i sve promiče kao navinuti sat u džepu jednog glupog prolaznika. " Gubeći se tako u nizovima nastranih i bizarnih zapažanja, Filip je i sam znao da se gubi u neslikarskom gledanju i da se sve to njegovo razmatranje polagano rasplinjuje u ništetnoj analizi detalja, ali taj proces raspadanja, to neprekidno zastranjivanje izviralo je iz njega sve bujnije i imperativnije.