Oprezan treba biti u pacijenata s zatajenjem bubrega te onih koji uzimaju diuretike koji štede kalij.

Podaci prikupljeni tijekom novih kliničkih ispitivanja upućuju na veći rizik od ozbiljnih kardiovaskularnih komplikacija kod pacijenata s kroničnim zatajenjem bubrega, ali i na moguću pojavu progresije bolesti u pacijenata oboljelih od karcinoma koji primaju epoetine.

- Postoje dokazi da je u pacijenata s kroničnim zatajenjem bubrega liječenih epoetinom ciljna koncentracija hemoglobina viša od 12 g/dl povezana s povećanim brojem ozbiljnih kardiovaskularnih oboljenja i smrtnosti.

Do povećanja koncentracije proupalnih citokina u kroničnom zatajenju bubrega dolazi zbog oštećene funkcije bubrega, hipervolemije, oksidativnog i karbonilnog stresa, smanjene koncentracije antioksidansa, infekcije i pridruženih bolesti koje u bolesnika sa zatajenjem bubrega mogu dovesti do upale.

Sindrom pothranjenosti-upale i ateroskleroze važan je u nastanku srčano-žilnih bolesti kod bolesnika s kroničnim zatajenjem bubrega, ali za sada nije posve jasno kako ga treba liječiti i da li se uspješnim liječenjem može bitno poboljšati klinički ishod bolesti.

Osim proteinsko-energetske pothranjenosti bolesnici s kroničnim zatajenjem bubrega mogu imati manjak minerala (posebno minerala u tragovima) i vitamina.

Postupak liječenja dijalizom povećava potrebu organizma za bjelančevinama na više od 0,6 g bjelančevina dnevno (koliko je normalno potrebno za konzervativno liječenim odraslim bolesnicima s kroničnim zatajenjem bubrega).

Istu količinu proteina treba dati djetetu s umjerenim do srednje teškim zatajenjem bubrega, dok u preterminalnom stadiju treba smanjiti unos na 1,2 do 1,6 g/kg radi prevencije azotemije.

Purdue trenutačno izvodi eksperimente sa zatajenjem bubrega kod pasa koji će trajati do srpnja 2005.

Bolesnicima s kroničnim zatajenjem bubrega i klinički dokazanom ishemijom srca ili kongestivnim zatajenjem srca, ciljni hemoglobin treba odrediti pojedinačno.

Liječenje simptomatske anemije u odraslih i djece s kroničnim zatajenjem bubrega Simptomi anemije i njezine posljedice mogu se razlikovati ovisno o starosti, spolu i cjelokupnoj težini bolesti.

Iskustva iz kliničkih ispitivanja Bolesnici s kroničnim zatajenjem bubrega Prikazani su podaci iz kontroliranih studija koje su uključivale 1357 bolesnika, 766 koji su primali Aranesp i 591 bolesnika koji su primali r-HuEPO.

Stvaranje endogenog eritropoetina smanjeno je u bolesnika s kroničnim zatajenjem bubrega, pa je primarni uzrok njihove anemije manjak eritropoetina.

Svi bolesnici s kroničnim zatajenjem bubrega koji imaju anemiju trebaju proći kroz dijagnostičku obradu da bi se na vrijeme počeli liječiti.

Ovo je predominantno zabilježeno kod bolesnika sa kroničnim zatajenjem bubrega liječenih supkutano.

Od tih početaka u transplantacijsku praksu ugrađeno je mnogo znanstvenih saznanja, tako da je od eksperimentalne metode liječenja prerasla u metodu izbora u liječenju bolesnika s definitivnim zatajenjem bubrega.

Liječenje simptomatske anemije povezane s kroničnim zatajenjem bubrega u odraslih osoba i djece.

Prehrana djece s kroničnim zatajenjem bubrega

Bolesnicima s kroničnim zatajenjem bubrega koji se liječe nekom od metoda dijalize treba nadoknađivati vitamine topive u vodi.

Ipak, još uvijek postoje nepoznanice poput« optimalne »doze peritonejske dijalize u djece, liječenja zastoja u rastu u kroničnom zatajenju bubrega, prevenciji peritonitisa i zbrinjavanja novorođenčadi sa zatajenjem bubrega.

Izoliran je astacin-toloidni protein iz krvi bolesnika s kroničnim zatajenjem bubrega, a njegova neutralizacija usporava daljnji gubitak funkcije bubrega.

Štakori s kroničnim zatajenjem bubrega tretirani antitijelima protiv djelovanja astacin-toloid proteina živjeli su tri puta duže od netretiranih štakora.

Kao i kod svakog drugog lijeka, ozbiljnije nuspojave sporadično se registriraju: u slučaju statina bilo je i pogubnih, rezultirajući zatajenjem bubrega s incidencijom od 0.15 slučajeva na milijun izdanih recepata.

Prehrana starijih osoba s kroničnim zatajenjem bubrega

Nuspojave koje su dovele do smrtnog ishoda bile su somnolencija, demencija, skok iz zgrade (samoubojstvo), septički šok, respiratorna insuficijencija, toksična generalizirana epidermioliza s akutnim zatajenjem bubrega.

Od svojih skromnih početaka, transplantacija bubrega prerasla je u rutinsku metodu izbora u liječenju bolesnika s konačnim zatajenjem bubrega.

Postizanje odgovarajućeg prehrambenog statusa je značajan problem u populaciji djece s kroničnim zatajenjem bubrega.

U takvim slučajevima često dolazi do teškog oštečenja jetre s razvojem komplikacija kao što su ciroza jetre, hepatocelularni karcinom te fatalnog zatajenje jetre s poremećajem svijesti, krvarenjem u probavni sustav i zatajenjem bubrega.

Liječenje bolesnika s akutnim zatajenjem bubrega veliki je izazov za nefrologe.

U posljednja dva desetljeća postignut je znatni napredak u tehnologiji liječenja bolesnika s akutnim zatajenjem bubrega (svakodnevna dijaliza, produžena dnevna hemodijaliza, kontinuirano nadomještanje bubrežne funkcije, profiliranje koncentracije natrija i ultrafiltracije i dr.), ali je smrtnost još uvijek neprihvatljivo visoka (50 % do 80 %).