... ništa više nema smisla, sve je ovo samo pretvaranje, moj život se samo sastoji od noćnih mora u kojima ja uvijek završim probodena tupim nožem, i to uvijek vidim malo prekasno, i u tom izmaku snage jedino šta pomislim je da mi je uvijek tako, i uopće nemam snage borit se da preživim, jer naprosto nemam zašto... nemam radi koga, čak ni radi sebe... zamutile su mi se oči, al ' ne od suza ili nekvalitetne olovke za oči, nego od popucanih kapilara koje su mi prokrvarile oči... doslovno imam krvave suze, a radi čega, ne znam, jer mi više ništa nema smisla... nitko ne zna što je meni, čak ni ja sama, a ne treba ni znati, jer mene nikad nitko nije mogao pročitati, čemu sad sve to... jbg, nemam više ništa... ako ćemo iskreno, nikad i nisam imala ništa - to sam samo zavaravala samu sebe u ovoj prokletoj sredini... da obučem neku fancy, majicu možda se tako uklopim u bezličnu masu, ili ću jednostavno odustati od svega kao što sam prije namjeravala, ali nisam imala muda, sad me stvarno više nije briga, ne pitajte zašto, jer svi postavljaju samo ta prokleto teška pitanja, dajte mi neki valjan razlog čemu sve to, dajte mi neki razlog da nađem utjehu, da me obmane nešto, jer ja želim pronaći nešto vrijedno življenja... zašto svatko gleda samo na sebe, ta odvratna kopilad, jedino im je važno mišljenje mase, ja hoću pronaći nešto za što se imam boriti... mrzim ovaj prokleti zvuk tišine, ove plave cvjetiće sa 8 latica i osušenim lapovima... ove tamnoplave bobice koje nisu otrovne već samo imaju odvratan okus, ili je to sve u mojim ustima tako prokleto odvratno... imam samo jedno pitanje: zašto? čemu sve ovo? mrzim ovaj okus upitnih rečenica, a još mi je gori ovih potvrdnih... je eš sve to, kad nema razloga... možda to i je moj problem - u svemu tražim prokleti razlog, koji nije ništa drugo nego laž u koju bi možda i povjerovali...