... da... zbunjuješ me...... ja uz tebe vežem mir, sigurnost, stabilnost, ljubav, odanost, mudrost..... zrači to između redaka tvojih poruka, iz tvog odnosa prema ženi, moru, životu...... a onda navlačiš masku ne-mira, lutanja, traganja za prolaznim, bijeg u požudu lišenu svega onog što jesi...... ne znam u tebi pomiriti te dvije strane novčića.... želim to, trebaš mi... kao novčić koji je negdje u nekom džepu i sa drugim novčićem stvara lijepe zvukove...... takav mi trebaš.... takav mi znaš pokazati svjetlo kad ja vidim tamu..... dovoljno je znati da jesi..... ne sakupljam tuđe novčiće.... ne govorim drugima ovo.... ti zaslužuješ iskrenost i ogoljelost........ tvoje priče potiću na introspekciju, retrospekciju, na analize tipa ki bi da bi.... probude i zavist što ih nisam proživjela, što nisam bila u njima.... no, istovremeno znam da me nema u tim pričama.... da su naše priče odvojene, različite... da je sva čar u tome što smo slični u različitosti i odvojenosti...... borek, ne zbunjuj me... bez pitanja i dozvole ja sam te posvojila, ali ne da si moja svojina, nego kao onaj koji zrači i unosi dur tamo gdje vlada mol......