Uvek zelimo da svaki svoj dan, sat, minut najbolje moguce iskoristimo u zivotu.Na pocetku su to nase zelje koje zelimo ostvariti ako je moguce, kasnije pokusavamo relizovati nase snove na ovaj, ili onaj nacin, a tek mozda u nekim zrelim godinama shvatimo da nam izmice iz ruku sve cega god se latimo uz osecaj nedostatka vremena, jer Boze moj, pa vec smo toliko i toliko godina, dok sve to u mladosti drugacije izgleda, ono kao ceo zivot je pred nama mozemo jos sebi dopustiti neki laganiji tempo.Medjutim to je samo nase poimanje vremena u zavisnosti od toga koliko smo uspeli osvestiti apsolut u sebi.A koliko nam je to uspelo mozemo da vidimo po tome kako se mi osecamo, da li smo u raskoraku sa vremenom u odnosu na to sto bi zeleli proziveti, ili smo zadovoljni trenutnim bez obzira na to sta nam se desava.Sve to mozemo jednostavno proveriti pomocu dva parametra, a to su prihvatanje i duboka predaja.Poistovetimo se sa tim osecajem, stanjem, duboke predaje, i prihvatanja naizmenicno u odnosu na to sto zelimo preispitati i odmah ce nam biti jasno, gde se trenutno nalazimo na svom " putu ", koliko se lazemo, ili slazemo.Koliko uspevamo duboko da se predamo tom necemu i to da bezrezervno prihvatimo toliko smo uspeli, cim postoji neki otpor u vezi necega trebamo na tome da se zadrzimo i razresimo to usmeravanjem paznje sve dok ne stignemo do uzroka tog otpora, teskobe u odnosu na to.Znaci, imamo ovaj trenutak, svesni smo ga, on je.... misao... osecaj... senzacija... meditacija... osvestimo... ako postoji neka hrapavost u vezi toga ulazeci u taj osecaj sve dublje pokusavamo pronaci samu sustinu problema, koji nam stvara anksioznost koju ako odmah ne resimo postaje zapis u telu u vidu zategnutosti, neki problem u vidu neceg hronicnog sto ne uspevamo resiti, nego gde god prepoznamo nesto slicno, mi zapinjuci nastavljamo dalje nesvesni sustine problema i zbog cega do toga dolazi da uvek zapinjemo na istom mestu, ili se manifestuje kao neka bolest kada vec uzme maha.Sigurno je sledeci pitanje kako postati bolji, kvalitetniji, kako uspeti kao jedinka, individua, koja ce se na svom vrhuncu samo rasplinuti? Svakako najpre moramo biti samokriticniji, dovoljno svesni i odlucni da pogledamo sebi u oci i da ne uproredjujuci se sa bilo kim u smislu toga da odustanemo cim uvidimo na tudjem primeru kako to sve bas i ne funkcionise i da cemo na taj nacin mnogo toga izgubiti, izgubimo volju za daljim napredovanjem.Svaki i minimalni pomak je dostojan nase paznje i hvale, i svaki taj pomicaj ce nam ukazati vec u nekoj sledecoj situaciji koliko smo spremniji nesto prihvatiti, ili se bezrezervno predati, ako ne bas bezrezervno, ali sa mnogo vise entuzijazma, vere u to, nego li pre.Zato i naglasavam da sve pocinje otprilike tamo, gde u stvari i zavrsava, a to je sa dubokom predajom i prihvatanjem onoga sto jeste kao takvo, bez vezivanja za to, jer vec sledeceg trenutka to je proslo vreme, a ako spoznamo ovaj trenutak koji jeste u pravom smislu te reci, sustinski, mi smo sada sama vecnost.