U više se, naime, Andovljevih svjetovnih i religioznih pjesama događa da pojedini tematski elementi poprimaju status znaka i primjesu metaforičnosti: u Tolgu ušte sakam lirski subjekt tobože brka zalazeće sunce s licem svoje anoreksične zaručnice; u Sikter t ' g, polna s jadovi prvo lice pjesme hvata ogromnu krijesnicu i, zanimljivo, služi se njome kao svjetiljkom pri čitanju ljubavnoga pisma svome prijatelju u Metliki; u pjesmama Eho na tolžne misli i Teškoto ključni je motiv portret, predmet koji pored svoje tjelesnosti posjeduje i status ikoničkoga znaka; u pjesmi Zenite važnu ulogu igra motiv zrcala, opet, dakle, nešto što stoji na pola puta između predmeta i ikoničkoga znaka.