nista nesto... vrijeme.. vratila sam se iz setnje. cekam slijedecu setnju sa janicom. nove livade, rastrcavanja, toliko toga nepoznatog.. upoznajemo se nas dvije polako, sve vise. kad joj suze teku tjesim ju, ceskam. ne dopirem uvijek do nje, tvrdoglavo ga trazi njuseci svako stablo. tek kad vidi i u mojim ocima suze, stane i idemo dalje. neki dan nestao je dio mene, lun je zaspao. moj prijatelj, moj mali covjek, mali medo, moj alter ego. nitko me ne budi jutrom, ni ne gleda crnim ocima. prazan nam je dom, janici i meni. najdrazi i ja, osjecali smo se, nismo toliko pricali koliko smo znali da smo tu. i on i ja. sad mi se cini da ne mogu pisati nase price jos neko vrijeme. nista nesto.. osim bola.. praznina je prevelika. suncica je zaspala ali ostala u meni zauvijek. beskrajna ljubav i povjerenje. povezanost, toplina. toplina dodirom i toplina koja je zracila. hrpa cupave ljubavi i osjecaja. samovolje i njeznosti. pricati cu vam jos kad budem mogla. sada mi je pretesko. pricati cu vam nase price, lunove i moje, price koje smo smislili pricajuci jedan drugom, nijemo, znajuci sto onaj drugi misli, nadovezujuci se. svatko zivuci neki svoj zivot i onaj nas, nerazdvojni, spojen sinergijom osjecaja svijeta oko i u nama. sanjajuci i osjecajuci... razmisljajuci... voleci...