jesam li vam već pisala o tome kako krasnu kćer imam? razumnu, dragu, lijepu, pametnu... ne ironično nego stvarno je divna cijeli prošli tjedan sam na rubu živaca s njom. možda to nije ona, možda joj je to klon ili takvo što, ne znam, ali TO nije moja kćer ona se dere za svaku jebenu sitnicu ja to ne mogu više slušati i što je najgore, počne vikati zbog nečega a onda se vikanje pretvori u " jako sam umorna " ili " jako sam gladna " pa to zvuči ko da zlostavljamo dijete maloprije je popizdila zato što joj je tatica rekao nek makne kocke sa stola da joj može na to mjesto staviti tanjur sa tostom koji je tražila. ne, ona neće maknuti kocke, nek ih on makne. i usput maše majicom koju je skinula jer joj je vruće i hoće biti u potkošulji. mm joj kaže da neće on micati njene kocke i nek ih makne ako hoće jesti a ona ga udari majicom. ja si ne mogu pomoći, popizdim na udaranje pa sam ju primila za ručicu i odvela ju u sobu i rekla sam joj da nećemo se udarati i da idući put kad ona udari njega da ću ja udariti nju. jesam li pogriješila? što sam trebala?? uglavnom, tamo se derala petnaestak minuta, uglavnom je vikala da je gladna i umorna i da su svi zločesti pa će biti i ona. da nije toliko naporno bilo bi urnebesno smiješno ne znam više stvarno ne znam što da radim i recite mi molim vas da je to faza i da će proći mogu ja to odraditi, nije bed. skupljam strpljenje cijeli dan na poslu, ignoriram sve koji bi me htjeli isprovocirati, samo da bih, kad dođem doma, imala dovoljno snage za njene ispade. i budem kul, ostajem mirna, ne dižem glas, pa malo dignem, pa kad pretjera odvedem ju od toga zbog čega je popizdila i molim se da to što prije prođe jer u 9 navečer, kad zaspi, ja sam ko ižmikana krpa i to neka neuredna, raščupana