Ukočenim pogledom zuriš u nebo i ptice.

Gledaj me u oči, što zuriš u noge kao pas

Bojim se, ti preoštro vidiš, prebrzo zakljucuješ kao hazarder kome je u zalogu uvijek sopstvena glava, i zuriš da uciniš ne pitajuci je li sve dozrelo za cin.

Al jebiga,.. piješ to pivo i zuriš u prazno..

kada ti se u isto vrijeme dogode neke jako lijepe i neke puno manje lijepe stvari, ne znaš kako bi se osjećala pa tupo zuriš u ekran i razmišljaš o tome kako je neobično kako si baš danas u džepu zimske jakne otkrila osušene ostatke tratinčica ubranih još tamo negdje u travnju. na mjestu koje je udaljeno osamsto kilometara ili samo jednu misao.

Da tabiriš sve sumnje i snove ili da satima samo zuriš kroz prozor i hipnotiziraš pogled - tundru kako se mjestimično pretvara u livade, urbana arhitektura u drvene naseobine.

Samim pogledima već je 80 % mogućnosti da će te pregledati/privesti/pozvati nego da zuriš u pod ili zbunjeno ispred sebe tražiš nekoga...: D

E, sad ležiš mrtav-hladan i zuriš u jednu točku, a ta točka nije kabaretska, dapače.

Dobri je stari i pametni Fridrich rekao: " Ako dugo zuriš u provaliju i provalija zuri u tebe ".

Istina, postoje dani kada treba da nešto uradiš, sedneš za komp, i zuriš kroz monitor... nema te nigde.

Samo neprekidno zuriš u prokletu televiziju i piješ nešto.

Uloge luzera preuzimaju kad osjete potrebu za apologetskim distanciranjem, kad žele svoju publiku podsjetiti da ipak na kraju krajeva razmišljaju glavom a ne glavićem, ali se još više i još češće čuje kako naprosto uživaju u debilnim jebačkim mačo spikama, kako iz njih crpe energiju i moć, a apologetski odmak je uvelike anuliran time što nema tematskog odmaka - ako se dovoljno dugo postavljaš kao mačo zvijer, nakon nekog vremena nećeš ni djelovati kao ništa drugo osim mačo zvijeri; zuriš u ponor, ponor zuri u tebe, te spike.

Jesi li tu ili već zuriš kroz prozor? (Doktor 08.04.2006. 23:49) Čuj, takve kao ti obično na kraju pitam pitanje sasvim druge vrste, ono genijalnoga Vendija Jerofejeva.

lopta je gorjela na nebu u čelu bog u žumanjku. sunce u noći kad kemijske vile izlaze da plešu. prisjećaš se: kao što se prah vraća prahu pjesma Majke drvored putuje ulicom, vidim mu u deblima dušu zemlja gdje je ukinuto stvaranje tu je ostala samo slika bunari najdublje zemlje znaš da si nerođen u jajetu čekaš oblik. ova roba dolazi s odgodom krvotok doplavljuje: crvena rijeka Stiks. i dok čekaš zuriš u zaboravljeni svijet u trbuhu goli pol bila je to tuga drvenih stvari što gnjiju u sarkofazima. cesta otplavljuje u koritima svjetla, grad u noći a onda zavijanje: noć što rudi

Kaj zuriš v mene, kaj sam ti tak šik

Imati veliki cilj pred sobom je kao da se moraš popeti na planinu i ne vidiš ništa oko sebe jer stalno zuriš u njezin vrh.

Uvjeri se tako da zuriš u jednu točku

Kriv je naftni lobi i tvoja bemvej-a, od koje u kući ne smiješ ni zucnuti, nego bježiš i zuriš u mrežu do 17 h, a u tv do u sitne sate.

Drugi dan si zuriš u prljave cipele, s gađenjem okrećeš glavu od jadnika.

Pa sidneš na kamen i zuriš u more...

Teško je vidjeti stvari oko sebe kada zuriš u jarko svjetlo čekajući čudo da ti promijeni svijet.

Zuriš u ekran i razmišljaš što se je upravo dogodilo i kada se ponovo pojavi mamin broj osjetiš potrebu nazvati je... jer se sjetiš onog...

Sjećanja na to ti dolaze kao blicevi koji zgasnu prebrzo i ništa ne osvjetljavaju, a mrak je starinski i nepotpun: vuče na tamnosmeđu kao u starih fotografija, i svjetlo je njegov sastavni dio, samo je mutno, sve je bezglasno, ništa ne vidiš, samo slutiš, nešto te uznemirava ispotiha i raste, bljeskovi se prorjeđuju, sve je više tame, zgusnuto u tebi pokušavaju slike izbiti na površinu, padaju opet u mutnu vodu, ne vraćaju ti se, sve od tebe odlazi, povlači te sa sobom, nešto se u tebi miče i izašlo bi van, nisi ni blizu krika, samo odrvenjela, nijema kao jeka, i jeka nema svoje ja, kaže li se to tako kad ste dvije unutra, da si bez svoga ja ili da si podvojena, možda si trebala ići na terapiju, možda zarana, odrasli nikada ništa ne vide, ništa važno, nisi tražila od njih da iščitavaju nebeske karte, samo da te izvade otamo, da te otmu, da te izvuku gore, iz toga tijesnog bračnog kreveta za četvoro, tog zlokreveta - djeca bi trebala spavati u dječjim krevetima, njima je u bračnim krevetima pretijesno, prepuno, tamo uvijek nekoga ima, tebi je trebalo puno da izgovoriš, puno je trebalo da to u riječi pretvoriš, te nemoćne košuljice koje ionako ništa ne opisuju, toliko toga umakne, dugo ti je trebalo, a kad si se ohrabila mama je rekla operiruke, samo to je rekla i namračila se, operiruke je rekla samo, operiruke ti je bilo bačeno kao prljava krpa u lice, zašto ti da pereš ruke, pitala si se, zašto ti, pa nisi ti ništa radila, nisi ti ta, ali išla si poslušno u kupatilo, nad kadu se nagnula i sasvim revnosno, sapunom, oprala ruke od dlanova do lakata, veoma usporenim kružnim pokretima, koji se ulančavaju i koji te otklizavaju u zonu onkraja veoma brzo, a da ti ne zazuji u ušima, prala si svoje ruke pomno i pažljivo, zureći u bijelu paperjastu pjenu kao posljednje utočište, poslije si još malo zurila u te prste pune bijelog sapuničastog pokrova, te anđeoske ptice s krilima od dječjih prstiju pokrivenih pjenom, te puste ptice pobjegle od progonitelja, nakratko samo, jer uši su odraslih zauvijek zatvorene za dječje tihe signale; vidim te kako zuriš u pozaspale male prstohvate nade koji se još tvojim rukama zovu i vraćaš se sloj po sloj onoj drugoj sebi koja je bila utješna i znala je slušati i nadati se, onoj koja te razumije, uvučena u svoju malu bezglasnu kapsulu koja utišava stvarnost i upija sve zvukove, pa ni jedan k tebi ne dolazi; prala si te ruke kad je već mama tako rekla, možda to ima nekog smisla, mama valjda bolje zna i možda zbilja voda ispire sve, i opet ti se vraćaju bljeskovi koje tjeraš od sebe, ali zaplićeš se u njih kao u paučinu, što ti je radio ne znaš, ali znaš da je radio, mama ne vjeruje i misli da će pranjem ruku natjerati planetu da se vrati koji krug, da sve pomete pod tepih, kao što već ljudi vole, pomesti pod tepih; pometi, zaboravi, pravi se kao da nije ni bilo; koliko si mogla imati, možda devet, možda deset, sve je tako zatrpano iza devet, iza deset; jedna velika crna koprena na sjećanju leži, nisi sigurna treba li po tome kopati, nije sigurna ni terapeutkinja, čini se da Vi sami sami sebe terapirate dosta dobro, dosta dobro veli ona, meni je valjda dosta dobro - čuješ se kako ponavljaš u sebi, možda je ipak sve u redu, dobro ti je, i bit ćeš dobro, a što bi ti s tim, kad bi zbilja digla tu gustu koprenu, kad bi se vratila u onaj trenutak iza kojeg je potmuli, zgusnuti mrak, tmasto i tromo nešto, zaposjelo tvoja sjećanja na sve ispod devet, što bi ti kad bi se vratila pod plahte i poplune tog velikog zlokreveta koji je cijelu sobu zauzimao, ogroman bio kao balon i ljuljao se na nebu opasno, pa se iz njega iskočiti ne može, što bi bilo kad bi se vratila u taj nesigurni drveni kostur koji te ljulja u bunilu, u kojem ti nešto rade, znaš da se ne smije, tko ti to radi, puno vas je u tom krevetu, a zapravo i nije, ne vidiš ih jasno, ali znaš da je tu tvoja baka, i znaš da si ti, i znaš da je sestra, od tebe godinu mlađa, i znaš da je drugi muž tvoje bake, kojeg si Didom zvala, znaš da ste svi tamo i da ti se nešto dešava a ne znaš jasno što i znaš da ne valja i znaš da se ne smije, ali samo te ljuljaju u svemiru, samo ti čine nešto, a tebe nitko ništa ne pita, tebe se ne pita, ti nisi važna; čime li su postigli toliku nemoć; danas je drukčije, moćna si i velika i hrabra, danas utičeš na stvarnost, tamo nisi, tamo te samo ponio val sa sobom, tamo si bila igračka na vjetru i u omaglici, u omrlini sve je; da li je ona znala, da li je znala, pitaš se odnedavna, da li je znala jer morala je znati, bila je tu i bila je blizu, majke uvijek znaju, ova tvoja majka je bila baka ali na isto ti dođe, da li je znala što se zbiva na rukohvat do nje, s ta dva mala tijela, odrvenjela od straha, i da (sad ti to iznova dolazi opet kao slutnja, ne kao jasna slika), dugo si po tome katran bacala, i teško ulje, i pepeo, duboko to zakapala, ali tamo je bila i tvoja sestra, za koju si se brinula, osjećala se odgovornom; ako se tebi i desiti mora, zašto njoj, zašto baš njoj, ona je pod tvojom zaštitom, njoj se ništa desiti ne smije, i gledaš baku sa svoje lijeve strane, do nje sestru, gledaš sebe, gledaš Dida, njih dvoje obrubljuju krevet, vas dvije ste stiješnjene u sredini, i tijesno je i znojite se, i topla vam para iz usta izlazi, to su vaši dragi i bliski, to je vaša obitelj, sigurnost, toplo gnijezdo, utočište, bijeg od utvara, sigurna luka, tako bi trebalo biti, ali na tom ste velikom zlokrevetu na vjetrometini vas dvije, dva anđela otrgnuta iz svetinje, i mrzlo vam je u duši, a okolo vas vrućina, nešto se tmasto pomalja iz dubina i k vama dolazi, plazi po vama, nešto izdvojeno od vas a slijepljeno za vas kao pipcima, nešto od čega se blokirate jer tako je strašno da ni u riječ ne stane i nema ime, i noć je preduga i klizi u nedogled, i pada neumoljivo i traje, ne želi prestati, što je to k tebi došlo i što ćeš ti s tim, otkud ti ime, otkud ti riječ, otkud glas, otkud izlaz na zrak, hoće li proći brzo, možda, ako zažmuriš; tko ti je prijatelj u mrkloj noći na zlokrevetu obješenom o luster svemira koji se opasno ljulja i prijeti da će te progutati dubina, tko ti je prijatelj i tko bi mogao čuti jeku tvojih misli, tko ima uho, tko čuje, tko sluša uopće, tamo iznad tebe je gluha tišina, i uši koje ne čuju, i oči koje ne vide, tamo je zgaslo sunce na mjestu gdje je najžarkiji trebao stajati plamen; kome se okrenuti, gdje god da zahvatiš neprijateljsko je nešto i strano i ne tebi posvećeno, kome uputiti pogled, iz pogleda bi sve trebalo biti iščitano, s lica koje odlazi, s lica koje je otišlo u drugo Ja, tamo gdje te odrasli više ne znaju pratiti ni ne mogu, bojiš se gubitka kontrole nad stvarima, bojiš se kad tebe nitko ništa ne pita, i dan danas, zato prečvrsto držiš te uzde u svojim rukama, ne daš da te zaljuljaju i da riskiraš pad, kome bi ti to mogla uteći, kome se obratiti, samo sebe imaš, sama si u krevetu za četvoro, u tom zlokrevetu, sama među trima tijelima, sama sa sestrom i s dva velika, tmasta tijela nasukana na taj krevet kao degenerirani kitovi, koji zakriljuju stvarnost svojim velikim brdima, sama si u noći i tvoj strah je pretežak da bi ga nosila, izdavajaš se iz tijela i bivaš lagana, a utješni ti se sumrak na čelo spušta, dotiče svijest blagom rukom i umiruje, ljuljuška, utišava svemirski vjetar koji bi da huči oko tvoje glave, sve ima svoj kraj, tješiš se, brzo će i to, sve prolazi, sve što se mora ipak prolazi, neka prođe, neka što brže prođe, ali ne prolazi, barem ne onako brzo kako to bubnjajući traži tvoje uznemireno srce, ne prolazi i znaš da hoće, ali ne prolazi sad kad ti treba; sve je u beskraju, htjela bi plave, bestežinske leptire sanjati i maestral svrh livada na kojem plove vilini konjici, odjeveni u bijelo, i njihove male sestrice, pčele zujalice, htjela bi zmajeve u nebu vidjeti, što ih puštaju bezbrižna djeca kakva ti nikada više nećeš biti, htjela bi utihu u sjeni vrbe, dan koji ne jenjava u svjetlosti, miris visibaba, skrivenih ljubica, mahovine, potok bi htjela da te ponese, u vedar dan bez slutnji u daljini, u kućicu u cvijeću s bijelom ogradom čvrsto zatvorenom za koju smiješ kod sebe na sigurnom držati ključ, htjela bi biti šumska vila i ptica, kakva si bila, ptica u nebu i kliktaj koji rastvara svijet, orao u visini snažno raširenih krila, u letu iznad svega, to bi htjela biti i vilenjak i obzor i srna na ispaši, da te svi puste na miru, da se dan utače na obronke šume kao na istočnu zvijezdu koja jedri sama, htjela bi roniti do Nebojsije i izranjati lošćure2, diviti se morskim konjicima što plove samo uspravno, a stidljivi su, htjela bi dotaknuti šilobadalo kad pored njega izroniš, zvijezdu bi morsku dotaknuti htjela i vinovu lozu izdžikljalu iz narušenih fuga, kako utješno, možda i tebi tako bude, jednom, možda iz narušenih fuga nikneš nova, utješena, pokrpana, možda pronađeš utjehu u divljem životu koji se bori za se pa se i za te izbori jer ti se sigurno boriti nećeš, htjela bi u dugu gledati toliko dugo dok se ne izvrne dan naopako i zbilja za tren povrati planetu, htjela bi reći dobrome zmaju da te ponese i da vatricom svojom sprži ulaz u grotlo sjećanja koje bi te ubilo, htjela bi uhvatiti sebe za ruku i odvesti te na plažu koja pod stopalima nudi vruć pijesak i slutnju modre dubine pijesku nadomak, htjela bi uteći za ugao kad se igrate na kukala i htjela bi umaći progoniteljima, a samo si mala lisica koju sustižu visoki hrtovi; kako su otmjeni i kako su lijepi, ti hrtovi, i kako izgled često vara, odmah si shvatila, zarana, htjela si biti više svoja, žarko si to htjela, no najprije si morala čekati dok ne urade s tobom što god su htjeli: dodirivanjem, prešućivanjem, prisilnim pranjem ruku, obnevidjelim očima, ušima zauvijek zatvorenima za tvoje riječi; gurni pod tepih, gurni pod tepih, ne vadi van, ne čeprkaj, ne talasaj, mirna budi, još samo malo, još samo malo, malo im svima treba, pa će te pustiti na miru, pa će naići utiha, nužan predah u kojem se možeš vratiti sebi, pa ćeš ti reći svojoj mami jasno i glasno, reći ćeš što su ti radili, jer kad te puste iz tog grotla, ti se u sebe vraćaš, ti znaš što je dobro i zlo, ti znaš izreći sud glasnije no što im je milo, svima njima: svi ti na isto dođu, i koji su radili, i koji su gledali, i koji su se pravili da ne vide, i koji i danas prešućuju, jer bi mrtvi pali da sebi to priznaju; rekla si, dakle, sve svojoj mami, našla si izgleda prave riječi, jer joj je umah potamnjelo lice, jer joj je zadrhtala usna, jer se bijes pojavio iza grudobrana i operi ruke, palo je kao presuda, i jer te zagrlila nije, ni utješila, i nije bilo nikoga da vida rane, da pokrpa, pokrije, utaži, nije bilo ramena da na njega nasloniš glavu; zarana ti bude jasno da se rađaš sam (a) i umireš sam (a), da paziti moraš da ne poklekneš, jer nosom ćeš ravno u blato, nitko te pridržati neće, jer oprala si na kraju i te ruke i uradila sve što je tražila i čekala si dugo riječ utjehe, koja nije dolazila i nikad doći neće, jer metemo, metemo opet pod tepih tu temu, i onda je otišla lijepo tamo u tu svoju Nedođiju, otišla od tebe, od vas je otišla, ostavila vas u istoj toj omrlini, u istom tmastom olovnom nebu spuštenom na zemlju, koje se vuče i krza vas po rubovima, koje vas pokapa kao mlade u sarkofagu, koje se odvaja, bježi i mijenja, koje vas vuče za sobom kao poplava, samo je tek tako otišla, kao da se mora, i sve se nastavilo, dokle je htjelo, dokle je moralo, i zašto se ti čudiš, pa svima se tako, baš tako u dlaku isto dešava: u jednom trenu se ohrabre, izgovore, kažu, i što je korist da kažu, ode to u gluha uha, sama si sebi najviše kriva, natjeraju te da povjeruješ, kriva si i kad nisi, jer drugima se onda ništa ne desi, predatori dišu iza grma samo se na tren primirivši, svijaju se jele od sumanutog vjetra u sivim podivljalim vrletima, oluja silazi k tebi, podiže te i spušta uz tresak kad god stigne, i ponavlja proces kao u pokvarenom filmu, munje sijevaju kroz zrak, mokra si do gole kože i drhtiš, sve ti je jasno, rađaš se sama i umireš sama, nitko ti ne vidi taj pečat na čelu i ne razumije, jer ti više razumijevanje ni ne tražiš, ni sućut ne tražiš, sve je to premalo jer tebi to više ne pomaže, tražiš samo da drugi stanu, da oslušnu, nauče, prepoznaju, a onda i spriječe ta navijek-ponavljanja, jer u svakoj toj maloj si mala ti, jer u svakom tom zlokrevetu si opet i iznova ti, u svakom tom novom poharanom biću je ona duša tvoja davno ugasla i ljuštura koja je preostala, koja hoda, obavlja potrebne radnje i živi, a živa nije, ali ti si štitila svoje srce da zadrži, što je moguće dulje zadrži taj dječji gard, tu svjetlost koja te drži, jer ti svijetliš, svemu uprkos; sve znaš, sve je još u tebi, ali ne zatvaraš oči, ne pokapaš živi leš, želiš biti snažnija, ne daš da te poklopi, da tobom vlada to sjećanje, a ni potiranje sjećanja, ne daš da te povuče u vrtlog bez dna, dug je još tvoj put i možda ka svjetlu vodi, posut gustim nanosima cvjetova, japanske trešnje možda, kao na kič-razglednici, što ravno je u tvoju ulicu s neba valjda spustila se, ne vidiš je uvijek jer radiš puno i ne znaš kad to ona odbaci svoj raskošni cvat u ulici tvojoj, ali barem noću, kad se s posla vraćaš, ćutiš joj mirise i gustinu kroz koju ti promiču stope, tako začudno nešto da postoji u ulici tvojoj na rubu grada čudno je već samo po sebi, ima tu nečeg, ima tu nečeg što otvara mogućnosti; ali to što je mama sve čula i sutradan se ipak vratila tamo, odakle je samo nakratko došla, i ostavila tebe, ostavila vas dvije u tom paklu, to se ne vari lako, i ne želiš da te potopi, da ti u nježnu ljušturu na lijevoj strani usadi bilo što gorčini nalik, bilo što kud ne bi kročiti moglo nježno neko i usrdno biće, neka nova, čista duša, neki tihi meki šapat, poseban netko tko bi znao pružiti pravu ruku, koji bi razumio za taj tihi plamičak prostor svoj čuvaš neomeđen i svijetliš u tišini, strpljiva čekalica, i ne treba tebe spašavati, spasila se već jesi sama, ne treba te podići na bijelog konja i odjezditi s tobom u bolje sutra, jer na konju si već dugo i živiš taj svoj jedan jedini dan Vilinog Konjica svom snagom; ne želiš sjediti u žrtvi i tražiti opravdanja za umicanje sretnom trenutku, želiš biti izvor koji se obnavlja, jer hrabra si i luda, daleko tamo iznad svega, umivena i lijepa, sebi okrenuta na najdivniji mogući način, pod uglom koji dovoljno i druge vidi, izašla iz pjene obnovljena, ispod slapa, vedra i svježa, i čekaš jutro, jutro je puno obećanja, tebi se ne žuri, nisu ti drugi okosnica, sebe već imaš i to je dosta, jer mogla si proći puno gore, mogla si nestati, izgubiti se; mogla si izgubiti ovu divnu jedinstvenu u najtamniju zvijezdu upisanu jedinu gorljivu sebe kakva danas jesi

Ljubav je bulšit.To ne postoji i ne vrijedi, to je porez na budale.Ne postoje nikakvi ljubavni hormoni koji čovjeka čine sretnim kad ugleda voljenu osobu.Nema znanosti koja može to dokazati i ne postoji.Sve je to u psihi i šopaju nas informacijama od djetinjstva kako je ljubav najljepši osjećaj na svijetu. to je bulšit.Sve je to bulšit ljudske psihe.Zavjera kako su crvene ruže izraz ljubavi, da mogu i imaju osjećaje vjerojatno bi odmah uvenule ljubav je kao nešto nježno, ruže nisu nježne i pune su trnja, osim ako ih komercijalna govna ne izvade pa izgube svoju simboliku.Oduvijek je bila prisutna sumnja, samo se sada i potvrdila, mislim, već je potvrđena tisućama godina nismo toga svjesni. love is bulshit. bulšit jebeni bulšit.Kako možeš biti s nekom osobom, kao zaljubljen si u nju i sve to skupa stoji i nakon par mjeseci, godina, kako se ljudi mijenjaju promijene se i zaljubljene osobe. Ostavljaju se i rastaju zbog glupih razloga, isto tako stupaju u brakove iz koristi, bogatstva. jednostavno ljudi su čudnovati.Ja prvi ne bi mogao oprostiti prijevaru, ali ako ste kao zaljubljeni u tu osobu onda joj neizmjerno vjerujete da se neće ponoviti i opraštate joj. to se događa na jako mali postotak parova na svijetu. nikada mi nije bilo jasno kako netko ako se već obveže i iskreno vjeruje da sve nekamo vodi može lagati a kao toliko je jednom davno bio zaljubljen u nju.Za oprost je potrebno nešto malo volje, međutim, nikada više nećete vjerovati toj osobi, nikada se nećete moći opustiti, cijeli odnos se mijenja u nešto što zapravo ne postoji.. sjene i prah i ljudi (ludi) sve je to toliko izvrnuto, svijet je izvrnut naopačke i nitko ne razmišlja zdravo.Ovo nisu zdrava razmišljanja jer je ljubav jedan veliki bulšit.Nakon svega žao vam je, niste svjesni da ne živite više svoj život. potpuno sam svijestan kako se netko može ubiti zbog ljubavi, upucati starog, sretnog sebe i utopiti se u svivilo veza i vezica.Zašto ljudi uopće hodaju, upoznavaju druge ljude kada za njih postoji samo jedna, perfect girl around the world.. ljubav je jebeni klišej, više ne može ostati sama za sebe, poput nezavisne scene lijepo je imati nekog zbog koga postaneš glup smiješkaš se a nemaš se čemu smijati, izdaješ zbog nje svoja načela u smislu poklona svaki dan, pažnje, podijeljene misli, turbulentna nepostojeća smjesa. na kraju ne spavaju u istom krevetu, mijenjaju se, postanu isfrustrirani činjenicom života, postanu si dosadni.. neminovno je da priznate kako ljubav ne postoji.. jer je sve to bulšit ali to su razmišljanja prije nego što je ljubav pokucala na vrata.Ne vjerujem u komercijalnu ljubav na prvi pogled, ne vjerujem u ljubav na drugi i treći pogled na 6. 7 ne vjerujem u emocionalnu privlačnost, fizičku privlačnost još manje. mrzim osjećaj kada sjediš na stepenicama i zuriš u pod. razmišljaš o stvarima emocionalne naravi. mrzim ljubav jer ljubav ne postoji, zbog toga što je prolazna, što psuješ svaki jebeni dan i svaki jebeni post, svaku jebenu sekundu, što nisi pokoran. i na kraju ljudi ne žive zbog ljubavi već žive u iščekivanju ljubavi prolaze godine, mijenjaju partnere, pokazuju emocije ispred osoba koje kasnije preziru. koja je to dvoličnost. ljubav je maglovita, nepoštena i nije slijepa već je proračunata.Daj se ošamari, opusti, prepusti i barem jedan trenutak uživaj u kontaktu, mislim na druge svaki dan, kako će biti i hoće li biti dobro. a na kraju to ništa ne vrijedi jer je ljubav.. bulshit.Kada su ljudi postali svijesni svijeta u kojem žive, zapadnjački režim.. radi i trpi ili umri. nemaš pravo glasa, pogni glavu i šečući zuri u pod.. kada su to upoznali, odlučili su se da pokraj sebe posjeduju ljude sa sličnim interesima i osjećajima podijele svoje vrijeme sa tom osobom i nazvali su to ljubav jer izvlači iz depresije, izvlači iz krize. mogli su to nazvati i smrt što se mene tiče a smrt ljubav jer svi ljudi imaju određenu ljubav prema smrti. sve je izokrenuto, frustrirajuće i neinteligentno. zato priznajte ljubav je ne najljepši već najteži osjećaj na svijetu mijenja ljude i učini od njih veliku smjesu bulšita jer ljubav je bulšit.Priznajem, simpatični bulšit... ali kada se sve zbroj i oduzme vrijedi svoje vrijeme trošiti na nešto tako veliko i teško..... ali sve se mijenja i ništa ne ostaje isto... tako i ljubav... ona iskrena..... iskreno pretjerivanje?... ne... zaista se brinem za svijet i za jednu osobu ali bit će sve u redu... neka život samo i dalje teče ovako dosadno... dosadno da se ponekad pitam ima li sve ovo smisla

Visiš po mjestima gdje bi ga mogla sresti, zuriš po hodniku u svim stranama ne bi li ga vidjela.

Sviđa mi se ideja zamjene kvalitetnog koreanskog, ali ipak konfekcijskog automobila za nešto stariji kompakt zvučnog proizvođača, koji u sebi ima " ono nešto " što se ne može izmjeriti metrom, litrama, sekundama i drugim mjernim jedinicama i koji te tjera da malo-malo pogledaš kroz prozor i zuriš u njega dok na terasi kafića piješ kavu

Objekti iz sna su onoliko postojani koliko i tvoja pažnja (to mora da se izvežba) U početku je to nepostojano, nemoj da zuriš u objekat već šaraj poglednom naokolo, bez puno zadržavanja pažnje na nekom od objekata, karki pogledi sa ciljem da što duže ostaneš u tom stanju a da se to ne pretvori u običan san ili da se ne probudiš

Skužim ja da tip gleda u sunce a moj frend ga pita koliko dugo zuriš?

Teško je kad dođeš kući i zuriš u zid.

Ili dok prelaziš knjigu zuriš u igricu?