Odrasli, mi još uvijek gubimo odraslost u zrelosti djetinjeg veselja kao u doba prvih susreta, uz naklon razigranog pajaca, On s neba skida zvijezdani prah i kiti mi kosu omata me riječima otrgnutim iz davno pročitanih kozmologija, zapliće me u nevidljivu, ali postojeću mrežu drevnih privida iz kutova nutarnjeg svemira izranjaju sjećanja, ona bezimena događanja u kojima postojasmo srcem oni iskonski trenuci u kojima je nestajala nepotrebna ponositost, gubio se užas jutarnjih samoća i rađala ljubav vraćaju se odbačena trajanja u traganju za izvorištem ljepote ona besmislena očekivanja bez čekanja, bez samostvarajućih boli koje kradu san