.. a sunce pici, a mi cekamo u koloni, a Cehinje prolaze, a Austrijanci voze po pomocnoj traci, ljudi skapavaju u autima, pa murja halta lika.. divotica.... tako to ide.. da, dosli mi poslije o Mireka, naravno Lasta i ja, veliki sportasi i ljubimci zenskog dijela publike, naravno, dolazimo na biciklima, dok se nasa gotovo savrseno iskelsana apolonska tijela bljeskaju na ovom crvenom suncu sto prozdire svaku nadu za tom kapljicom kise, koja bi nas izvela iz ove tragicne situacije dok.... cek ovo je vec sad neka druga pricica.. naravno, idemo kod Coreka po dar, i zvonimo mi, zvonimo njega nema, niko ne izlazi.. dok Tomislav (hehe) nije skuzio da mi zapravo 20 - ak minuta ne pritiscemo tipkalo (hehe 2) od zvona, vec vjerojatno od rasvjete,. i onda pogadjamo na videofon (coro je naime jedan fancy decko, sa jaaako fancy kucicom, udaj meee), na kojem je zvono, i eto njega van, u stilu najvecih kulera s havajskih nam plaza, crvena kosuljica na bijele cvijetice.. i teglimo mi dar na biciklima, u kutiji od lcd telkaca (hehe 3), kao tezak je, ljudi staju pitaju za pomoc, ne treba fala, bumchikabauwauh.. dolazimo od dvorista, gdje su svi nahrlili kad su vidli dar, ono, ludnica.. dok ga nisu otvorili, (hehe 4).. unutra presavrena lezaljka s cup-holderom, odlican dar za Mireka.. uu, al bilo je dosta ljudi gore (plus starci koji su takvi legenda da bi ih najradije kloniral), pa smo malo cugali, zekali se i cekali rostilj.. koji kad je dosao na stol, izazvao opcu pomutnju i prestanak svi socijalnih zbivanja za stolom.. e ubio sam see.. ubio, neznam kolko sam pojeo, al znam da su svi vec bili na torti, dok sam ja stavljao jos jednu u nizu porcijica cevapcica.. i onda je poceo ucug cugalu se, vristalo, fore su padale, jela se tortica (by Pero Pepe).. do jedno 12 - ak sati.. cestitali Mireku rockas, i otisli pogledat malo do grada.. u mLinu, fajrunt, u Scout nista, dosli do Puba i zadrzali se tamo 20 - ak minuta (bas sam bio obucen za pub, kratka majca, hawajke, i ruksak: D), i malo smo cagali na Queenovce.. zakljucili da je najbolje vratit se do Mire.. i tu je nastao klik popilo se, ajoj, smijalo do nekih 7 ujutro (ostala je stalna ekipa naravno.. i ono sve u svemu, jedan odlican provod, kakvih je nazalost sve manje i manje.. i na kraju Pozdrav: Mirekovoj staroj i starom, Petri, Petri i Petri, Heleni, Martini, tri cure koje nemam pojma ` ko su, Mireku naravno, Lasti, Coreku, Stiletu, Vladeku, Dario, pozdrav i " the She ", decku sa stetoviranim klaunom, pametnom decku, i decku koji je sjedio pored njega, nekoj ekipi koja se stvorila poslije i Lordu, fala kaj si me popisal po nozi, mislimd asje to pocetak jednog predivnog prijateljtva Prijatno

Ovo spominjem jer danas ne zvonimo.

Prizvanik Pavel reče kao i prvašnji, nu još i to da je rekao gost mlađi: Da se Boga češće I zdravi I bolni molimo, da k maši idemo, ne da tamo kavgu zametnemo, blebećemo I drug druga pozdravljamo za iznos, veće da Boga u poniznosti častimo, da dajemo crkvam milostinju, osobito za duše u čistilištu, da zvonimo u blagoslovljena zvona kad bliska I grmi I kad vidimo da se za nevrijeme spravlja, da je Bog htio svijet ognjem popalit radi nepravde, ai ga je Blažena Gospa umolila.

u petak otvarah Vinkovačke jeseni. bilo je tu svega: i pjesme narodne i gradonačelnikova spika i sanaderova vrata europe pred kojima svi stojimo, zvonimo i čekamo nebi li tko otvorio i pijani vojnik s verbalnim uvredama i ona dva starca (neki baća i dida ili tako nekako) što su sjebali ona dva starca iz mupeta i sasvim pitka rakijica za prvu scenu monodrame " kako ću noćas napraviti svinju od sebe ". i počeli Divani. još dvije-tri rakijice pa onda vino. prva je litra bila sasvim ok ostalih se ne sjećam. svirka je, koliko se sjećam, bila dobra, jedino je onaj isluženi domoljub i bivši saborski zastupnik kićo nešto pijano baljezgario na stejđu i srao na kamare. a onda, negdje oko 2 odlučismo posjetiti još par vinkovačkih lokala. nešto eura zakačenih za žice tamburice i crne oči samo za moje uši (mislim da razbijena čaša nije pogodila nikoga ili se barem nitko nije bunio) pred zoru sam probudio pijetla, iz entog puta pogodio bravu i razbistrio mutnu glavu hladnim tušem. još uvijek mi nije sve najbistrije, ali ako čovjek ima pravo na jednu glupost godišnje ja sam svoju upravo ispucao. očigledno da sam ispao iz forme. baj ' d ' vej poslao sms " pusa iz vinkovaca " na dvije adrese (ovoga puta sigurno nisam pogrešio) p. s. bravo vinkovčani pravi ste hrvati...

- Ma dajte samo sused da pogledamo instalacije, već 3 tjedna vas tražimo, kucamo, zvonimo, ali vas nema nikad doma.

I nista mi stojimo na stepenicama i zvonimo... otvaraju se vrata kad ono covjek za pola metra vislji od mene - aha - skuzim stojim na stepenicama a on je u stanu pa je zato vislji.

Zvonimo na prijemu trud babica me uvlači unutra, skida s mene mokru robu, već me i na stol posjela, digla jednu nogu da poviri i viče: Imamo porođaj Ja se smijem, pitam je ' l može i muž a babica se meni natrag smije da nema vremena.

Zvonimo na vrata, otvara nam sestra s prijemnog odjela.

»Mi uređujemo crkvu, zvonimo, održavamo okoliš.

Tako zvonimo u pet crkava, peremo crkveno ruho, uređujemo, zapravo radimo što treba.

Najlakši način nuđenja hrane je jednostavno moliti se: " Dragi moj Gospodine Krišna, molim te prihvati ovu hranu " i izgovarati svaku od narednih molitvi tri puta dok zvonimo zvoncem:

Kao ministranti poslužujemo oko oltara, zvonimo, čitamo.

" Već dugo zvonimo na uzbunu: kako bi se dobilo na učinkovitosti liberalizirale su se odredbe o trajanju radnog vremena i skratilo trajanja odmora ", dodao je.

Zvonimo na vrata kuće na kraju neasfaltirane blatnjave ulice.

I zvonimo bst der iz nou ensvr.

Zvonimo, oni nam srdačno otvaraju vrata, a Kinky, još nije ni ušla, a već diže pogled prema mami i nevino ju pita na sav glas, kao da se domaćina to uopće ne tiče: Mama, a hoćemo mi tu i večerati? Možete zamisliti kako su se osjećali moji roditelji, pogotovo kada se nije radilo o nekim sasvim bliskim prijateljima, jer ispada da su perfidno nahuškali vlastito dijete na ovo pitanje, ne bi li domaćinima sugerirali da im, uz čašicu razgovora, prirede neku mezu i osiguraju bogznakakvu gozbu.

I sad se mi zajebavamo pričamo o školi i to, i sad mi idemo zajebavat Petrovića onak lijepo mu zvonimo na zvono i tak, javila mu se stara i ja radile čudne glasove: D I tako.. Vidle smo druge...

Sve to skupa rezultiralo je još jednom utrkom jer smo krenule otprilike u trenutku kad inače već zvonimo teti čuvalici na vrata.

3. Što se tiče zvonarine, ako zvonimo dva dana, dobivamo pet forinti, budući da u dva dana zvonimo šest puta: na obavijest o smrti, prigodom sprovođenja pokojnikova tijela u crkvu, poslije objeda, ujutro i uveče.

I ovdje su na ulazu vrata za detektor metala i, iako svi zvonimo, policajci nam samo sliježu ramenima i uz osmjeh laganim pokretom ruke pokazuju nam da možemo naprijed.

' Zvonimo na vratima naših ljudi, što je inače bilo nemoguće.

Uz pomoć jednog momka brzo smo našli samostan, zvonimo i predstavljamo se, a časne kad smo stigli govore kako ne mogu vjerovati da im nitko nije javio da dolazimo da dođu po nas na granicu

U narednih 5 minuta sišli su par komšija ali ne u podrum već su izašli napolje i uputili se ka skloništu, koje se nalazilo u susednoj zgradi... a mi smo ostali jer smo imali direktivu samo za podrum... i tu je moj mlađi bata počeo da paniči kako oni svi idu a mi ostajemo, pa smo zajedno skovali plan da izadjemo ispred ulaza i pozvonimo mami na interfon i pitamo je jel smemo i mi u sklonište... međutim kada smo izašli meni je nešto kvrcnulo u glavi i uporno nisam dao bratu da zvoni " Nemoj sada da zvonimo, verovatno mama priča sa tatom sada pa da joj ne smetamo "... međutim kada smo izašli ulazna vrata su se zatvorila za nama zatvorila i mi nismo mogli nazad u ulaz... i ko za inat niko više nije izlazio i moj brat je postajao sve nervozniji " Zoooooviiiii maaaaamuuuu ", i sad kada razmišljam o tome izgleda mi kao da je prošlo baš dosta vremena dok smo se ja i on prepirali treba li zvoniti ili ne, a da je zapravo prošlo jako malo vremena... i onda se začuo zvuk... tutnjavina aviona, bljesak i eksplozija tako jaka da smo ja i brat proplašeno jedan preko drugog počeli da pritiskamo onaj interfon " Ulazite unutra ja silazim odmah ", začuo se mamin glas i ona nam otvori vrata i mi uletesmo u prizemlje zgrade a ono kako smo mi ušli tako su vrata od stanova kako na prizemlju tako i na spratovima počela da se otvaraju i ljudi su uspaničeno počeli da izleću napolje ka skloništu..

- A šta ako zvonimo nekim nepoznatim judima na vrata, a jube? - promrmlja Crvenkapa zabrinuto

Nema pojašnjenja današnjeg ludila - neka loša vibra, divljina i surova strast pojedinaca.... ali.. ne damo se još smo mladi... zato danas ne padamo u neka sjećanja i raspoloženja... već veselo zvonimo zvončićima, izigravamo male klaunove i veselimo se vremenu koje dolazi....

Zvonimo na portafone (tad nije bilo mobitela, sve se svodilo na molećive upite: ' Teta (striček), smije Goga (Kika, Miro, Ivo) van?) i začas je ekipa tu.