vȏl (

vȏ razg.) m <G vòla, V vȍle, N mn vòlovi>

DEFINICIJA

1. agr. uškopljen mužjak goveda [tovljeni vol; vol na ražnju]
2. pren. pejor. glup i nedokaziv čovjek trome pameti [vole jedan!; za vola ubit, žarg.

FRAZEOLOGIJA

tuci vola koji hoće posl. u davanju dužnosti i poslova najbolje je opteretiti onoga koji već najviše radi i pokazuje najviše volje;
tući (mlatiti) kao vola u kupusu nemilice tući;
vući (tegliti) kao vol raditi teško i neprekidno

ONOMASTIKA

pr. (prema zanimanju i nadimačka): Vólak (Đakovo, Nova Gradiška), Vòlār (130, Zagreb, I Slavonija, Međimurje, Sesvete), Vòlarac (Sisak), Volárev (Osijek, Split), Volárević (740, Metković, S Dalmacija, Split, I Slavonija), Vòlarić (900, Krk, Rijeka, Pokuplje, Novi Marof), Volóder (330, Sinj, I Slavonija, Split, Dubrovnik, v. i drati), Vòlović (Duga Resa, Karlovac, Zagreb), Volòvšćāk (Volovšćȃk) (Ozalj, Sesvete)

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. volъ (rus. vol, polj. wół)

PRIMJERI U REČENICAMA