vȋr m <N mn vírovi>

DEFINICIJA

1. ekspr. izvor, vrelo
2. nemirno mjesto na vodi gdje se voda okreće u struji ili drugačije izazvanim vrtloženjem; vrtlog

ONOMASTIKA

pr. (etnici): Vȋrovac (190, Osijek, Podravina, Zagreb), Vȋrovčec (Đurđevac), Vȋrovec (Koprivnica, Podravina, Bjelovar)
hidronim. (ob. vrela i manji potoci): Vȋr (Babina Greda, Mljet, Vrbnik na Krku, Medak), Vìrak (Ogulin, Županja), Vìrina (Istra), Vȉrjan (Bjelovar), Vȋrje, Vìrīšte (šuma kod Okučana), Vȉrovi (Čazma, Brod, Otok u Slavoniji), Vȉrovje (Karlovac), Vȉrovskā (Posavina), te složena imena tipa: Cȓnī vȋr (ime mnogih vrela), Krȋvī vȋr, Màlinīšća vȋr (Rijeka), Òkovir vrèlo (Knin), Vȅlikī vȋr (Brod, Baranja), Vȋrovskī kȍt (Đurđevac), Zèlen vȋr (Ogulin) i sl.
top. (naselje): Vȋrje Križovljànskō (Varaždin, 298 stan.)

ETIMOLOGIJA

prasl. *virъ (rus. vir, češ. vír) ≃ v. vreti

PRIMJERI U REČENICAMA