čȋn m b>N mn čȉnovi/čȋni jez. knjiž.

DEFINICIJA

1. ono što je učinjeno, rezultat radnje; djelo
2. činjenje, radnja, djelatnost, opr. mirovanje, v. mirovati
3. a. završni segment ciljno usmjerene radnje (npr. dramske) b. jedan od dijelova kazališne predstave, usp. akt (3)
4. stupanj u nekoj hijerarhiji, osobito vojničkoj [generalski čin; časnički čin]
5. fil. ontološki pojam što označuje zbiljsku djelatnost nekog bića nasuprot mogućnosti djelovanja

SINTAGMA

svršeni čin događaj ili činjenica koja se više ne može promijeniti

FRAZEOLOGIJA

glupost u tri čina velika glupost;
zateći koga na činu pravn. zateći koga na djelu;
staviti (koga) pred gotov čin izvršiti što bez najave

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. činъ (rus. čin: obred, polj. czyn: djelo) ← ie. *k w ey-/*k w oy- (grč. poíein: činiti, skr. cayati: uređuje, spravlja)

PRIMJERI U REČENICAMA