čȋn m b>N mn čȉnovi/čȋni jez. knjiž.

DEFINICIJA

1. ono što je učinjeno, rezultat radnje; djelo
2. činjenje, radnja, djelatnost, opr. mirovanje, v. mirovati
3. a. završni segment ciljno usmjerene radnje (npr. dramske) b. jedan od dijelova kazališne predstave, usp. akt (3)
4. stupanj u nekoj hijerarhiji, osobito vojničkoj [generalski čin; časnički čin]
5. fil. ontološki pojam što označuje zbiljsku djelatnost nekog bića nasuprot mogućnosti djelovanja

SINTAGMA

svršeni čin događaj ili činjenica koja se više ne može promijeniti

FRAZEOLOGIJA

glupost u tri čina velika glupost;
zateći koga na činu pravn. zateći koga na djelu;
staviti (koga) pred gotov čin izvršiti što bez najave

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. činъ (rus. čin: obred, polj. czyn: djelo) ← ie. *k w ey-/*k w oy- (grč. poíein: činiti, skr. cayati: uređuje, spravlja)

SINONIMI I SLIČNE RIJEČI

akt, cin, èin, kriminalni čin, zločin, pothvat, potez, gest, vandalski čin, herojski čin, poduhvat, ritual, obred, događaj, teroristički čin, barbarski čin, humani čin, sramotni čin, postupak, seksualni čin

PRIMJERI U REČENICAMA