impresionìzam m <G -zma>

DEFINICIJA

1. umjetnički smjer (druga pol. 19. st.) koji stavlja težište na neposredni subjektivni doživljaj i svoju svrhu vidi u realizaciji i slobodnoj interpretaciji najneposrednijih umjetnikovih dojmova a. u likovnim umjetnostima slikanje u prirodi, hvatanje trenutka, svjetla, zraka; rastvaranje površine i forme uz napuštanje realističkog prenošenja viđenog po pravilima preciznog akademskog crteža što je omogućila istovremena pojava fotografije; skulptura se radi od materijala koji omogućuju brzo prenošenje i skicozno, vehementno oblikovanje (vosak, gips) b. u glazbi naglasak na osobnim trenutnim dojmovima i raspoloženjima (ob. lirska) koje pobuđuju zvukovi prirode i općenito umjetnikova okolina c. u književnosti nastojanje da se što vjernije prenesu najneposredniji autorovi dojmovi (impresije) bez naknadne etičke selekcije i racionalizacije
2. teorija po kojoj su samo osjetilni dojmovi realni i relevantni za spoznaju, bez uplitanja transcendentnih komponenti
3. zaključivanje na osnovi (prvih) dojmova, bez oslanjanja na materijalne činjenice i znanstvenu metodu (gdje je ona potrebna)

ETIMOLOGIJA

fr. impressionnisme, prema slici C. Moneta Impresija, izlazak sunca, izloženoj 1874. u Parizu

PRIMJERI U REČENICAMA