bȉč m <N mn bìčevi, G bȉčēvā>

DEFINICIJA

1. uzica od kože ili od upredenih niti pričvršćena na držak da bi služila za šibanje (obično konja za vuču), pričvršćen kožnati ili konopljeni dio za bičalje
2. taj dio i bičalje zajedno
3. pren. napast, teror, pokora, nesreća koja se podnosi (okrutna vlast, najezde nametnika itd.)

SINTAGMA

Bič Božji pov. nadimak hunskog vođe Atile (5. st.) i tijekom povijesti drugih autokrata, poznatih po okrutnosti [pucati/fijukati bičem]

FRAZEOLOGIJA

zob i bič pol. = mrkva i bič, bič i mrkva

ETIMOLOGIJA

prasl. *bičь (polj. bicz) ≃ v. biti

PRIMJERI U REČENICAMA