sȏl 1 ž <G sȍli, I sȍli/sȍlju>

DEFINICIJA

1. (mn) kem. spojevi metala i kiseline [neutralne soli; bazične soli; kisele soli]
2. natrijev klorid, bijeli mineral specifičnog okusa, koristi se kao dodatak jelu, za usoljavanje i sl.

SINTAGMA

berba soli skupljanje morske soli;
kamena sol sol dobivena kopanjem u rudniku;
kuhinjska sol razg. natrijev klorid;
morska sol sol dobivena iz mora

FRAZEOLOGIJA

imati (zrno, dva zrna) soli (u glavi) biti pametan, biti bistar;
stavi (metni, pospi) mu soli na rep, v. rep

ONOMASTIKA

pr. (prema zanimanju i etnici): Solánović (Osijek, Zagreb), Sȍlar (410, Podravina, Zagreb, Osijek), Solárević (Vinkovci, Bjelovar), Solarìček (Zagreb, Turopolje), Sòlarić (200, Koprivnica, Prigorje), Sólić (300, Nova Gradiška, Slavonija, Zagreb)
top.: Sàline (Split, Krk), Sálnik (rječica, Zagreb), Solènica (potok, Čakovec), Sȍli, Sȍline (po otocima ime za bočato, slankasto vrelo ili duž Jadrana za mjesta gdje se radila sol), Sòlila (Boka), Sȍlina (potok, Petrinja), Sólnica (potok, Kostajnica); (naselja): Mȃlā Sȍlina (Glina, 357 stan.), Sȍline (Krk, 34 stan.; Zadar, 124 stan.; Duga Resa, 75 stan.), Vȅlikā Sȍlina (Glina, 275 stan.), usp. Sȍli (nekadašnje ime za grad Tuzlu u BiH)

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. solь (rus. sol', polj. sól), stprus. sal ← ie. *seh[sub]2[/sub]l- (lat. sal, grč. háls)

PRIMJERI U REČENICAMA