dȗb 1 m <N mn dȕbovi/-i jez. knjiž., G dȕbōvā>

DEFINICIJA

arh. hrast

ONOMASTIKA

Dȗb m. os. ime (narodno), zast.
pr.: Dòmbāj (180, Koprivnica, Varaždin), Dȍmbi (S Hrvatska, ← mađ.), Dúbac (Slavonski Brod, Buje, I Slavonija, Istra), Dubáić (140, Knin, S Dalmacija, Primorje, Podravina, I Slavonija), Dubájić (210, Donji Lapac, Podravina, Lika), Dȕbčić (Dubrovnik), Dùbelj (Dubrovnik), Dùbenik (Dugo Selo), Dubičánac (Zagreb, Sesvete, Slavonija), Dúbić (210, Samobor, Ivanec, Pokuplje, Primorje, Podravina), Dùbīnko (Nova Gradiška, Rovinj, Zadar), Dubínović (Pula, Istra), Dȕbko (Donja Stubica), Dȕblec (Daruvar, Virovitica), Dubočánac (Slavonski Brod, Posavina), Dubóčanin (Vukovar, Velika Gorica), Dubóković (100, Hvar, J i sred. Dalmacija, Istra), Dubovèčāk (300, Ivanec, Zagorje, Našice, Primorje, okolica Zagreba), Dubovèček (Našice, Bjelovar), Dȗbović (Dubrovnik, Vukovar), Dubòvskī (Vukovar, Nova Gradiška), Dùmbaj (Križevci, Vrbovec), Dumbovèčak (Vinkovci, Zlatar Bistrica), Dúmbović (700, Petrinja, Zlatar Bistrica, Banovina, Zagorje, Moslavina)
top.: Dȕb, Dȗba, Dùbāšnica, Dùbica, Dȕbovac

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. *dǫbъ (rus. dub, polj. dąb)

PRIMJERI U REČENICAMA