vrȅti (Ø) nesvrš. <prez. vrȋm/vrȉjēm (3. l. mn vrȗ), pril. sad. vrȗći/vrȉjūći, prid. rad. vrȅo/vrȉo, gl. im. vrénje>

DEFINICIJA

1. kipjeti zbog tlaka pare stvorene zagrijavanjem; ključati (o tekućini)
2. pren. a. kretati se u neredu, komešati se, vrvjeti, kipjeti b. biti zahvaćen snažnim osjećajem o zbivanjima, duševnim stanjima
3. mijenjati se pod utjecajem enzima; fermentirati

ONOMASTIKA

hidronim. (obično vrela i potoci, ali često se prenosi na manje zaseoke): Vrȅlo (Lika, Dalmacija), Vrélac (Brod, Lika), Vrelàca (Lika), Vrélca (Lika), Vrélce (Ogulin, Kordun, Lika), Vrȅline (Gospić), Vrȅlja (Žirje), Vrijàce (Zadar), Vrijánac (Karlovac), Vrȉlo (Makarska, Metković, Split, otoci), Vrijélo (Korenica), Vrílce (Gospić), Vrìlice (Pašman), Vrìlina (Gospić), Vrìline (Lika), Vrìoc (Poljica), Vriòce (Gospić), Vròček (Istra), Vrȗci (Poljica), Vrȕja (Istra, otoci), Vrújac (Ogulin), Vrȕje (Kornati, Krk), Vrȕjina (Silba), Vrȕlja (S dalmatinski otoci, Omiš, Makarska), Vrȕlje (Dugi otok), Vrȕljica (Rab, Dugi otok, Zadar, Premuda, Šibenik), Vrȕljice (Božava), Vrútak (Makarska, Poljica, Podgora, Premuda, Omiš, Rab), Vrútki (Poljica, Pazin), Vrùčine (Kaštela), Vrùćica (Žirje) i sl. te složena imena tipa: Vrȅlo Jȁdro, Vrȅlo Korèničkō, Vrȅlo Slúšnice, Vrȅlo Zr̀manja itd; imena tipa Bijȇlō vrȅlo, Blȁtino vrȅlo, Cȓnō vrȅlo, Glȃdnō vrȅlo, Mr̀tvalj vrȅlo, Okòvir vrȅlo, Sùvovrelo, Vìlinskō vrȅlo, Žȗtō vrȅlo (odnose se uvijek na vrela)
top. (naselja): Vrȅlo Korèničkō (Korenica, 165 stan.), Vrúčac (Ogulin, 62 stan.)

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. vьrěti (rus. vret', polj. wrzeć), lit. virti: kuhati

PRIMJERI U REČENICAMA