Ćutio je Majčine bijele kao snijeg ruke (a tople, tople), kako mu prstima prolazi kroz dugu crnu kosu, dok se vani u zraku miješaju zvuci crkvenih zvona s mirisima đurđica i jorgovana...

- Ipak, on je ćutio neugodne susjedove oči na svome potiljku i prezir njihova pogleda.

On je ćutio kako živi sa svakim glasom koji je do njega dopirao, sa svakim drhtajem zraka, sa svakom nuancom tih nebrojenih boja -: ili su mu budile razne uspomene, ili su mu stvarale razna čuvstva, ili usavršivale još nedozrelu ideju.

Ćutio sam miris vode i starine.

- - A ja sam čuo kako »bijela« za mnom trči i ćutio kako me lovi...

Stadoh se liječiti i moje je liječenje izašlo na karikaturu. " Ćutio se ipak krepčim.

Ma prema nekim komentarima na Advancu najbolje da taj nadbiskup nije ništa rekao i da je ćutio i vikao kako je Irak vođen zbog Kemijskog oružija i da je Bush dobar ko kruh (Bolji od Obame) prikaži cijeli komentar

Kako on zna što je čitatelj ćutio dok je uzbuđen pješke hodao prema Toledu da bi vidio Pogreb grofa Orgaze, kako se osjećao kad je izgubio Hajduk?

Ćutio Lovro jezikoslovje kao nekakav jaram koji mu steže živu krilatu dušu, no junački žvalio svoga Pegaza, sjetiv se da ga pomaže otac, da mu valja što prije do kraja i zvanja doći.

Strahovanja ćutio mnoga, zbog srca........ koje ne lupa za priznanjem, počasnim mjestima...... kakvo nema Crveni Vitez.

Pokoru je izvršio i pričestio se, bez oružja i srebrnih toka na sebi, pa se ćutio okrijepljen i pomlađen, bez krivnje i bez crnih misli što su ga toliko morile ono dana.

Podgorski je to približavanje ćutio i ne gledajući onamo, pa se naslonio na najbližu klupu.

Kaže da se uvijek ćutio djetetom Božjim, te je prosvijetljen Duhom Svetim bacio lijekove u posudu za izmet.

Bio je i nasmijan, ćutio se ponosan i ohol, prividno sretan uza srebro ili banku među prstima.

Nehotice još sam se uže privio uz nju, još sam se silnije ćutio privučen ovom anđeoskom stvoru.

Ćutio sam se najvećim bogatašem, a uistinu nisam bio bogatiji nego za jednu - opsjenu.

Ćutio sam kontrast među Minkinim glasom i romonom glazbe.

Jedan veliki pisac, koji je umro početkom ovoga rata, govoreći o svom djetinjstvu, u razgovoru je rekao: »Za čitavo vrijeme rata, u djetinjstvu, dakle, ćutio sam vonj lešina, vonj nepokopanih ili loše pokopanih mrtvaca, disao obraze obješenih, lica strijeljanih.

Bilo mu u tome čistome poimanju slatko oko duše i ćutio je kao da je tek sada upoznao plemenitost ljubavi.

Sve što je bilo onamo rađalo je u njemu ovo čuvstvo ljubavi po kojem se ćutio od rodnoga kraja kao od jednoga života otrgnuto udo - i zato se ljubav za domajom pretvarala u njemu u bol.

Kad je položio ispit zrelosti, ćutio je u sebi zdrave pameti barem onoliko koliko su je prosječno ostali njegovi bolji sudrugovi pokazivali, pa zato ga je stala podbadati ona želja za višom naobrazbom koja nije toliko u krvi doista nikojemu ogranku hrvatskog naroda koliko Ličaninu.

On osjećaše njen dah, zlatna joj kosa doticala se njegova vrata; ćutio je dizanje i padanje uzbuđenih joj grudi, zamijetio brzi joj hlapat srca, gladila ga topla baršunasta put, svi ti divni mladi udovi tiskali se uz njegovo tijelo.

Najposlije nije on tek iz filozofičkoga ili fantastičkog umišljenja težio za idealnom ovom ljubavi; ne, njemu bijaše silna nutarnja potreba tek jedino klanjati se do neizmjernosti nevinoj, netaknutoj svojoj Dorici, i on je osjećao neku mržnju na svaku putenu pomisao te je ćutio da bi Dorica za nj prestala biti sve čim ne bi na nju mogao više gledati kao na sveti, čisti stvor.

Ćutio je tek, kako ih nešto teško, nesavladivo pritište, kao da ih sklapa silom tuđa nepoznata ruka.

Samo što bi se tome blaženstvu primiješalo uvijek nešto sjetno i gorko, jer sam ćutio kako ne mogu niti ću moći ikad stopiti se s tim životom, pa ni razumjeti ga sasvim.

Znao je da ima talenta, ćutio je u sebi jaku volju za naukom, i zato je posegnuo - kad je umolio potporu - za svojim pravom, jer su svi njegovi - počevši od oca, majke i braće koji su s njim pod jednim krovom živjeli, pa redom stričevi i ujaci, kumovi i prijatelji, ta sve selo - sve je to crna lička sirotinja, gladna kruha, sirotinja koja je gotovo zavidno iz svoga siromaštva gledala na njemu gospodsku, tobože, odjeću što ju je na nj skrpalo milosrđe dobrih ljudi...

No, na žalost, nigdje se ne spominje kako se to Toma ćutio bivajući svjestan svoje neopravdane sumnje.

Ali kad su ispili, ćutio se Mika obveznim da i on plati pô litre.

Niti je drugo mislio niti ćutio nego svejednako kao očaran zurio očima prema potoku.

On je ćutio sve one osjećaje koji su se u njoj borili.