nešto sam se ulijenila. nije da sam se odvikla od bloga. o, ne, nikako. čituckam, ponešto komentiram. al da napišem nešto smisleno - baš mi i ne ide. eto, jučer, na primjer, nešto sam morala obaviti u gradu. javila se uredno šefu, dobila dopuštenje. krenula. hopsam u svojim čizmicama, žurim. misli mi lutaju od popisa što sve trebam obaviti, do sasvim bezveznih asocijacija. čizmice cupkaju u ritmu neke pjesme što mi ostala u uhu. i onda - nezgoda (recimo). nabasam na čovjeka, prolaznika, koji ide istim putem ko i ja. istom brzinom ko i ja, iza leđa mi. samo što mi ne puše za vrat (kak ono ide: " nemoj mi disat za ovratnik, koza nora.. "). ne volem to. nije da se nešto bojim. nit imam neke love u žepu, nit je neka šuma-park u blizini, jack trbosjek je stotinama kilometara daleko, a ne spadam ni po čemu ni u kategoriju onih dama koje on lovi. al mi je glupo. i nelagodno. pa usporim. a to mi ne odgovara, gubim ritam pjesme, one, iz moje glave, tj. uha. on me prođe. fino. pa nastavim. sad je ispred. ulica zavija. mogu prije na drugu stranu ak on ne bude. tak sam i napravila. idem posranijom stranom. katastrofa. drekec na svakom metru. friški. ko da je po noći cijela horda husara na konjima protutnjala. a konji imaju potrebe olakšati se. i briga ih... fuuuj, zastranila sam. ipak su bila samo pseća.